Pokloni mi bijelog slona
Bar jednom zavaraj mi intuiciju;
neka došeće crvenim tepihom.

Pokloni mi bijelog slona
U kutiji s balerinom,
neka opjeva joj melodiju pokreta.

Pokloni mi bijelog slona
Makar ne znala što bih s njim,
neka stoji na polici - kraj srca.

Ne poklanjaš mi bijelog slona.
Tvoji su slonovi sivi.

I look out of the window,
I see the morning sun pouring in.
The sky drowns in blood red sunbeams.
People walk by,
I’m getting used to nobody hearing the whispers of nature
Anxiety is written all over this place,
And back home the silence reigns.
I miss the cozy whispers of my home,
That is where my mind will roam;
And I despise the shouting of this town’s womb.

I see you, human!

Today you're disgusting,
Tomorrow you are beautiful.

I feel you, human!

One day I despise you
The other I'd give it all
just to be by your side.

I smell you, human!

Some days you are trash
Other days you're a flower.

I sense you, human!

At times you're unpleasant,
at some other times you're
pleasure itself.

I write you, human!

You start as a letter,
Will you end up being a
sentence?

My sentence?**

I hate you, human!

Oh, I hate you
and I love you so.

Miris ukoričenih stranica:
Poznat prizor raširenih ruku.
Ona sjedi.
Mirna. Pogleda uperena u neke daleke svjetove.
Gdje li je sada - tek siluete odaju
(Uživa li istinski?)
Krivulja u kutu usana,
odsjaj sunca u lutajućim očima.
More! Njemu putuje, znam.
Ona sretna je - sluti dom.
U njenim očima ustaju valovi,
morske mijene igraju u pogledu:
plima i oseka izmjenjuju se
na pučini njezinih snova.
Vječno sniva o modroj svakodnevici,
o slanim jutrima i čarobno crvenim zalascima.
Iz sna budi je vlak na trećem peronu.
Uz dubok udah spoznaje da ovuda
galebovi ne lijeću, vode slane nisu niti
srce na mjestu počiva.
(Što sve uzdah neće skriti)
No krivulja ne jenjava.
Snovi tek su vremenom udaljeni!
A čitav svijet pogled je daleko.
Ona lijepa je dok prebire po slovima
radošću djeteta koje putuje.
Bože, koliko života u jednom kupeu!

Oči ti nisu ocean
niti boje kestena
Nisu smaragdi
niti skup boja
Tvoje su oči mrak,
misterija zavijena u
noć.
Čak im ni jutarnje sunce
ne podari nijansu
Ipak, svaki put
kad me pogledaš
lice mi ozariš
svjetlošću.

Različite vizije
u istom spektru riječi
Gaslo ulično svjetlo
i ljupka narnijska lampa
Obasuti bijelim pahuljama
i zagrljeni crnilom noći
U pratnji borova
ili uličnog pločnika
S obzorom grada
ili netaknute prirode
Isti spektar riječi
Sličan spektar boja
Ali različite oči
Različito zrcale
Istih slova zvuk.

The art of blue.
Underneath the moonlit sky
When the streetlights hurt your eyes
And the cold breeze pierces through your skin

When the colors seem to fade
And the whole world turns to gray
When your footsteps echo through the night
Yet no sound is made

Roam! Roam until the silhouette should find its shadow.
For the sun will shine and you'll be whole again.

Though you should keep in mind:
The art of blue
Is ever to remain with you.

(You know the blue because the blue is you.)

Ustajali grad
Smrdi na puna usta i
prazne želuce.
U pete grada urezane su
propuštene prilike i
strahovi sadašnjice.
Uklesali su ih drhtavi prolaznici
svojim nesigurnim stopama.
Kamo ideš, putniče?
Koračaju li tvoje misli sadašnjošću
ili prošlošću?
Ne srami se.
Svi smo mi manje-više isti.
Udarac palicom osjetit će i najtvrđa glava.
Ljudi zaborave trenutke
u kojima si mirisao.
Ne srami se.
Baš te pamtit će
ustajali grad.

There's a void.
I recognize the echo
in the lack of sound.

The 3 a.m. world
stares at me through the window.
The snow strives to conceal the void,
though ends dissolved in the warmth of
my blood.

So I stand sensing the void,
embracing the void,
being the void.
I stand serene.

(And the snow falls,
and the blood flows,
yet I stand - numb.)