Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
persefona Jun 2015
taj moj dragi,
što mi nije kao niko na ovome svetu
kada nađem se u snovima prejedem se slatkišima, tovarim čokoladice i bombone i šarene kremove da bih ćutala
ako se ušećeri poješce ga ljubičaste mušice, pomislih
pa se tako bojim još po koje krilatice, kao recimo aviona ili šarene lastavice
a ja kad-kad kratko i nespretno letim
punim se kamenjem i betonom
a praznim groznicom mednom

kada ruke ko dve reke ispoliva, useče oko mojih ko klavir rebara
pa mi se zbunjene pčele sele kroz čelo i telo celo
traži se nešto od kruške slađe
tu na usnama izvor namiguje

pa taj se, putnik čarobnjak
samnom ko lipa njiše
zimu šapatom pretvara u igru pustinjskog vetra
otvori oči i eto ga more

od koje li je on vrste?

za ogolićenu dušu odelo,
što lanenog kroja cvrstinu krije
nabori nemira i divljine
beskraj užarene širine
šavovi boje sunca
broje tugu nedostižnu

sa njim je toplo
sa njim je ritam najsjajnije zvezde
Saša D Lović Apr 2015
Pas
Ljudi, hej ljudi, čiji je ovo tužni pas !?
Gledajte samo kako se
šćućurio tu u uglu,
i kako se samo trese od hladnoće…
Ljudi, hej, pogledajte,
da neko od vas nije izgubio psa,
pogledajte, nije džukac,
gle samo kako mu se crna dlaka sjaji,
pogledajte,
pa to njemu suze idu.
Ljudi, deco,
čiji je ovo pas,
poslednji put pitam,
ako ga neko ne odnese na toplo, uginuće.
E, ako je tako, nosim ga ja svojoj kući.
Dođi kuco, dođi.
Tako…
Jao što su ti se smrzle šapice,
sad ću tebe ja odneti svojoj kućici,
to će ti biti novi dom,
imaćeš i šta da jedeš,
biće ti toplo i čuvaćemo jedan drugog.
Pa muško si, ček da vidim…
Pa jesi, jesi muško si…
E sad da te ušuškam u svoj kaput i idemo,
ček samo da uzmem maramicu
da ti obrišem te suzice,
jeste tako,
nema potrebe da plačeš više,
sad imaš svoj dom.
Samo da smislim kako da te zovem…
Samo da smislim…
Čupko !
E, zvaću te Čupko, mali moj…
Eto, obrisali smo suze,
samo još da ti obrišem tu penicu sa usta…
Saša D Lović Jun 2014
promineš kraj njih i ne znaš
stojiš u redu za uspomenu
zuriš u onoga sa osmejkom
ne poznaješ moj zadah
razaznaješ samo grmljavinu
iz tvojih vena
iz tvog stomaka
iz tvojih koraka
a ja čujem kako odlaziš
pitam se dal si sama odlučila tako
ili su odlučili konji
koji laju na broj
11
Emily Miller Mar 2018
This is a love letter
To the African-American community.
Black, if you wish,
Or simply “neighbor”.
To the African-American community-
My people would not be here if it were not for you.
Here as in alive,
Not as in the states,
Because we came to the states to be alive,
Something that would not have been possible back home,
But you helped us stay that way,
When our trades were not accepted
By soft-palmed,
American-accented
People of the US.
When we came here to escape death and oppression,
We were welcomed not by the blonde-haired, blue-eyed people we saw in the advertisements from the war,
We did not step off of the boat and into the arms of the benevolent angels we had heard of,
No,
We came to America and found you.
African-American community,
At the time,
You hardly had a home to give,
And yet you offered it to us when we had none.
Your culture was ravaged by war and slavery,
And yet you encouraged us to preserve our’s.
African-American community,
My people came here with no English and no education,
And to the residents here,
The two are synonymous.
My family,
Though skilled in trades handed down by generations of people in our tribe,
Father to son,
And mother to daughter,
Our traditions were passed down,
But when we arrived in the new world,
We were like babes in arm,
Hardly knowing how to walk.
African-American community,
This is a thank you,
For taking my people by the hand and pressing their fingers into the soil,
Teaching us how to coax life out of it.
Teaching us how to translate our language of terracing in the mountains
To sowing in the fields,
When none would take us for work,
Season after season
Of my family hushing the mother language off the tongues of our children
So that they would sound less foreign,
More American,
Black community,
You taught my family how to prepare for a blistering Texas heat,
When they were built to withstand an Eastern chill.
Black community,
You showed my people what it was like
To build a life from the ground,
The strange,
Alien,
American ground,
Up.
You took my people and led them out of the darkness of oppression and corruption
And into the light of the real American dream,
The one where people who have been beaten into the earth can rise up like a Phoenix.
Black community,
You showed us what to do with the dirt and the sandy loam
Until we built upon it churches,
Homes,
Harvested from it sustenance,
And within it,
Buried our dead.
Black community,
This is a love letter,
Because love is the only reason I can think of
As to why you had mercy on my battered, broken people,
Accepting our calloused hands in thanks,
As we had nothing else to offer.
Neighbors,
This is a thank you,
From the small, inconsequential non-natives,
Round and sturdy,
And the savage language with unfamiliar roots,
From my people,
With un-American eyes,
Coal-black and slanted,
Thank you,
On behalf of my ancestors for the actions of your’s,
Neighbors,
Thank you.
Your people were not the ones that struck the beads and herbs from our hair,
Snatched the language from our lips,
And took the ribbons tied to our shoulders and wrapped them ‘round our throats,
Choking the accent out of our mouths,
Neighbors,
That was not you.
Within God’s walls,
Moj Boze,
Ti Bok,
The ones built on the ground you brought us to,
We are told not to condemn the descendants of those who hurt us,
But to praise that of those who did not.
So here I am,
Neighbors,
Writing you a love letter
Because all I have to offer
Is my thanks.
My people,
Though Americanized
And void of the language and traditions that they were told to abandon,
Stand strong today,
And I,
A woman,
Just as stout and ungraceful as the tribe that bore me,
I am educated.
I not only learn English,
But I master it.
I earn my money and I keep it,
No man takes it from me,
Or refuses to sell me land because I am unmarried,
No government can remove me
And ****** me into a camp
Or a foreign country where I will not be a bother,
And although my people have been stripped of their name and placed under the color-coded category of person
On the spectrum that everyone seems to abide by,
You,
Neighbors,
Stood by us.
Thank you.
Anna Jun 2013
”Just come home.”
Tears over a hospital phone
”I'll get sober, we'll get better together”
The year after that:
Polish. They're yelling about who owns me.
”Jest moj dziewczynka!”
spit flying, he grabs me by my hair
I'm bleeding,
He wreaks of pills.
*And now,
Family absolved
We're separated again by miles and states
Of wellness and
Addiction.
And for once, I'm okay.
Saša D Lović Apr 2015
Pomrčina…
Samo se belasaju razigrane kozice,
vetrić dlaku im njiše.
Njihov miris
fajta moj njuh u noći,
tražim čizme rudarske
moje,
al’ nema ih ni za lek!
A ja u pomrčini osećam vaš strah,
vaš veseli strah
i čujem vaše slabašno brečanje,
o, kozice moje, cupkate ko mlada,
čujem kako vam nožice po
vlažnom tlu žudno biju.
Da utehu nađem,
boli da me minu,
kad nežno se protegne niz dolinu
meeeeeee…
S praskozorjem bi vam se prikrao,
al’ čizama mi nema!
Ah, moja najgrđa mora
u sutonu htenja,
ništa moje večno bilo nije,
ni za Novu godinu pihtije!
Saša D Lović Apr 2015
Čuvaj se pogleda onih koji dolaze iz budućnosti.
Iako su ti donosili čorbu, a jednom i sarmu…
Sve, sve,
al’ lice da ljube, tvoje crno Ahmeta, ne!
Jedan kamen je tvoja duša crna.
Jedina staza je staza ka meni,
kroz šume greha.
Jedinu želju iz potoka naših želja si ukrala,
ah Ahmeta,
cvete moj crni,
turim te….
isidora mitri Jan 2019
daleka su duboka mora u nama
o srčane obale udaraju talasi samoće
na hladnim se vetrovima njišemo
suvi su naši pogledi u tami
zimsko nas nebo posmatra
hodamo nemim ulicama noći
u nama ledeni bregovi plove
pričaš mi o snegovima koji su tvoje gradili
pričam ti o brodovima koje su moji potopili

u glasu su nam zarobljeni snovi nedosanjani
u grlu nam se guše reči nedovršene
neostvareni zagrljaji plaču između nas

u kasno svitanje rastaju se naši strahovi
među senkama spava tanani sudar usana
u novom jutru ostaju isti sami svetovi
tvoj
i
moj
december 27th 2018
Chris Mar 2019
Flatline
__
Empty space.
Nichts.
Kurac moj.
Nothing.
People who think that the stars talk are dumb. Deal with it.
Mina Feb 2019
tata je znao
znao je prije mene i mame
znao je
i patio je duze od nas
patio i patio je
dok smo se nadali
on je znao
i sa slomljenim srcem
je zivio gotovo dvije godine
rekli su nam
a moj tata
on rekao je
da je znao
u njemu ni jedna nada
nije zivjela
samo znanje

znao je
da Amira nece biti vise dugo

my father knew
he knew before me and mom
he knew
and he suffered longer than us
he suffered and suffered
while we were hoping
he knew
and with a broken heart
he lived almost two years
they told us
and my father
he said
that he knew
inside him not one hope
has lived
only the knowledge

he knew
that Amir won't be any longer
something in my mothertounge
Stjepan Sep 23
U crkvi si ostala
za nas jednu malu
molitvu izmolila.
Iz crkve izlaziš van
dan je tako prekrasan
za našu šetnju uz more
baš je idealan.
Skinula si cipele
po pijesku si bosa hodala
moj lijepi anđele.
Na pijesku si dva srca napravila
za ruku si me uhvatila
poljubac mi poklonila.
Na pijesak smo sjeli
valove gledali
zalazak sunca promatrali
tako zagrljeni
o ljubavi smo pričali.
Mi smo dvije sretne duše
voljena nema ništa ljepše
od ljubavi naše.

Stjepan Orlić
Milica Fara Oct 2020
Sve počne kada nastupi tišina. Kada prestane svo šuškanje, lupkanje, svi koraci i kikot. Kada ostanem sama u svojoj sobi, u kojoj je jedini izvor svetlosti sveća sa mirisom vanile.
Tada, dok ležim pokrivena omiljenim mekanim ćebetom koje mi je poklonila baka još kada sam bila mala, tok misli me vodi u svetove za koje nisam ni znala da postoje. Ne osećam težinu svog tela, ne vidim više ni svetlost sveće. Veoma je slično snovima, ali ipak ne sanjam.
Odjednom, srce mi jače kuca, disanje mi se ubrzava i iz mira me izbacuju misli, koje sada ne teku, već jure kao da se takmiče koja će pre da dopre do mene. Nekim danima su to misli koje izgledaju kao polje maslačaka u proleće, obasjano suncem, u kom se čuje samo cvrkut ptica i moj smeh. Sa druge strane, moje misli mogu da izgledaju i kao sklop svih prirodnih nepogoda. Tada sklupčana sedim u uglu svog uma, osetim vrelinu požara i čujem grmljavinu, ali ne vidim ni prst pred okom.
Mada, kao što ništa u životu nije crno-belo, nisu ni moje misli. Uvek postoji taj međuprostor, to šarenilo ili ponekad samo praznina. Mnogo puta mi se desilo da uđem u svoj um i da on izgleda kao beskonačno bela soba puna pitanja. Koja pitanja se nalaze na beskonačno belom zidu vašeg uma?
Luka D Jun 2018
U vlastitome autu ne putujem sprijeda
Ne znam ni koji je dan, možda je srijeda?

Čak ni u tihoj sobi moj glas se ne čuje
Čak ni da sam na pozornici ne bi me se vidjelo

Hladnu ruku mi molim te hvataj
i pozitivne misli u glavi mi startaj

Oženi me za strukturu i radost
ionako samo trošim svoju mladost.

Pa kud se kreće ovaj "auto"?
Šta bi ja kao trebao znat vozit?
Nemam love za pivu kamoli za položit
Ma k vragu i svemu, nek sam ide.

I tako ja napredujem po ovom putu
Imam rezervaciju bit sam u kutu
Ništa pa tako ni život ne rješavam u prvom šutu
Skretanjem za Bjelovar valjda će mi rješit muku.

Bjeli grade, što li skrivaš
Mjesto za još jednog mizernog gada valjda imaš
Pa di si Bjelovare?
Stjepan Sep 14
Volim kad si vesela
moj život si u bajku pretvorila.
Volim kad si sretna
moja ljubav prema
tebi je beskrajna.
Volim kad se nježno grlimo
kada se jutrima sretni budimo.
Volim kad se ljubimo
kada nježne riječi
jedno drugom šapućemo.
Volim kad se gledamo zaljubljeno
neka naša ljubav traje vječno.
Volim kad mi pričaš o ljubavi
ljubimo se, volimo se kao golubovi.
Draga plovimo morem ljubavi
srećo moja neka se nikada
naša ljubav nezaboravi.

Stjepan Orlić
Stjepan Jul 13
Plavo more
bijeli kamen
mnoge rijeke
visoke planine
velike ravnice
zlatno sunce
sve to krasi nju
zemlju Hrvatsku.

Živim na
zemlji toj
od rođenja
svog jer
Hrvatska je
dom moj.

Kao iz bajke je
zemlja Hrvatska
cijeli svijet to zna
dođi prijatelju
biti će ti tu kao
u lijepom snu.

Želim mojoj Hrvatskoj
reći lijepe riječi dvje
volim te.

Stjepan Orlić
...visa sila, sta cu, ali vec sledece nedelje sve moze biti ostvareno.

Meni bi odgovarala sledeca nedelja posle pet, svrati ako zelis.

Znas gde sam? broj sprata je tvoj mesec, a broj stana moj mesec rodjenja.

Nadam se da se vidimo!


mh
Ko da moras nesto da das za uzvrat

Ne moras

Al, bilo bi lepo :)

Za pocetak recept za tu tvoju fantasticnu tortu,
pa onda neku dobru knjigu,
pa neki film
(ovo cisto onako spominjem, moj broj je 42)

a onda polako svojim tempom sve ostale perverzije

pa ako tvoja iskrenost nadje neki put da se prikaze ja cu biti srecna da saznam kako ja mogu da se nosim sa njom.


mh
Izdržao je
juče
hrabro
pod udarom
grada
moj prvi
baštenski
paradajz
sa jednim
mladim
plodom i
jedanaest
cvetova.

*mh, jun 2016

— The End —