Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
Keiri Jul 2019
5-7-5 Haiku version:

Boku no haru,
de tenki ha ii desu,
hajimashou ka?

(Eng:
My summer
Where the weather is good
Let us finally begin?)

5-7-5-7-7 Tanka version:

Boku no haru
de tenki ha ii desu,
hajimashou ka?

Hana o sakimasu.
Mitteru yo, hayaku!

(My summer
Where the weather is good
Let us finally begin?

The flowers bloom
Come see this, quick!)
Haiku are poems with specific syllable rules (as said 5 syllables, then 7, then 5) Tanka are more recent and appearantly popular versions of Haiku where the original poem (5-7-5) gets an adaptation (7-7) usually you add this part yourself, but trends start where other poets add this adaptation. Want to give me your version on it?
Cam Stoker May 2014
Alcohol induced psychosis and delusions;
My vision blurred and smeared,
The illusion that everything an intrusion,
My surroundings disappeared..

Reasonless angry reactivity to everything?
Situation completely out of control.
           Are you in there? Can you hear me?
The alcohol seriously; taken it's toll.

     This birthday party just hit the fan!
I'm out, I don't even know where I am.
          That didn't last long, now I'm back in,
               To completely stir things up again.

Completely wild, like light of the full moon!
                                                  僕 わ ばか です!
Will this please get better soon?
                                           Boku wa baka desu!

Fighting yelling resisting choking kicking biting
      punching dragging arguing ruining partying
                   aching hurting destroying SOARING
                                                         ­                 crying...

I'd rather die than go to jail,
                               I gotta be honest,
                 I'd rather turn tail
              Than face charges like this.

     Bridges burnt.
Confidence gone.
And then I learnt:
      Feeling alone.

Wake up.

Broken ankle, broken wrist.
Wired jaw, have fun sippin' through straws.
Tracheostomy, now there's an ugly twist.
This can happen when you break the law.
And jump out of third story windows. uh oh
                                                             ­         d u h

What causes a man to do this. He really should know his limits.
Once again I shall see me in court. Defend myself with dire retort.
Get Under the influence: become insane.
                          Never shall I drink again.
Juce sam imala neku terapiju na senjaku u 11h, kicma, u zurbi sam izasla iz stana okrenula 2 puta kljuc, izvukla ga, spustila se stepenicama do lifta, pozvala lift, a onda se setila da nisam ponela mobilni, bio mi je vazan, okrenula se, spustila stepenicama, izvadila kljuc i krenula da ga ubacim u bravu, kad ono nece, probaj drugi put, nece, treci, nece, sijalica ne radi, neki polumrak, cucnem da vidim da se nesto nije pomerilo, gledam kljuc da se nije polomio, oblija me znoj, ne mogu da verujem, pocinjem da se nerviram, vec kasnim na terapiju, ustajem spustam se niz stepenice, zovem lift, dok se vozim do dole razmisljam, trebace mi bravar, ne mogu da cimam tatu, znam za jednog na vracaru pravi kljuceve, mozda se razume i u brave, al subota je ko zna da li mogu da ga nadjem, dolazim do stanice, ulazim u trolu, vozim se kratko, srecom postoje table koje me navode do mesta gde sam se uputila, uazim u zgradu, doktor me prima, vrsi pritisak na bolno mesto, izvija me, mozda da se vratim da pitam komsinicu da li ima baterijsku lampu, da probam jos jednom, prebacuju me na struju, laser i ono trece uvek zaboravim, lezim na boku, prija mi hladan gel, zalim se sta mi se dogodilo, tesi me, mozda je sve u redu, ipak cu se vratiti da pogledam jos jednom,  ulazim u trolu, cekam zeleno, smirujem sebe, bice ok, prelazim ulicu, proradice, dolazim do zgrade, ulazim u lift, pritiskam dugme za cetvri sprat i tad shvatam gresku u koracima, pocinjem da se smejem, mislim se, da li me je neko video od komsija, spustam se niz stepenice bez problema ulazim u stan, nastavljam da se smejem, ne mogu da verujem sta sam uradila, rekli su mi da u stanu ispod ne zivi niko, srecom, uzimam mobilni, zakljucavam vrata, silazim niz stepenice, spustam se liftom, vozim se trolom, svracam do kokija da se castim nekim secerom, kakvo olaksanje, odlazim kod mojih na rucak, pomislim na tebe, pomisim i na sebe i svoju izgubljenost, ne zameram ti na reakciji, shvatam da te nesto puca iznutra, puca i mene, i ko bi poverovao da je takav susret moguc opet, logika namece, ako je ono pocetak, ovo je kraj, ali kraj cega, i da pobegnemo, da precutimo, da se sutra susrecemo bez prepoznavanja, problem ce i dalje ostati u nama.

mh maj 2017

— The End —