Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
Milica Fara Oct 2020
Sve počne kada nastupi tišina. Kada prestane svo šuškanje, lupkanje, svi koraci i kikot. Kada ostanem sama u svojoj sobi, u kojoj je jedini izvor svetlosti sveća sa mirisom vanile.
Tada, dok ležim pokrivena omiljenim mekanim ćebetom koje mi je poklonila baka još kada sam bila mala, tok misli me vodi u svetove za koje nisam ni znala da postoje. Ne osećam težinu svog tela, ne vidim više ni svetlost sveće. Veoma je slično snovima, ali ipak ne sanjam.
Odjednom, srce mi jače kuca, disanje mi se ubrzava i iz mira me izbacuju misli, koje sada ne teku, već jure kao da se takmiče koja će pre da dopre do mene. Nekim danima su to misli koje izgledaju kao polje maslačaka u proleće, obasjano suncem, u kom se čuje samo cvrkut ptica i moj smeh. Sa druge strane, moje misli mogu da izgledaju i kao sklop svih prirodnih nepogoda. Tada sklupčana sedim u uglu svog uma, osetim vrelinu požara i čujem grmljavinu, ali ne vidim ni prst pred okom.
Mada, kao što ništa u životu nije crno-belo, nisu ni moje misli. Uvek postoji taj međuprostor, to šarenilo ili ponekad samo praznina. Mnogo puta mi se desilo da uđem u svoj um i da on izgleda kao beskonačno bela soba puna pitanja. Koja pitanja se nalaze na beskonačno belom zidu vašeg uma?
Stjepan 2d
Ti si moja želja
donosiš mom srcu
mnogo veselja.
U tebe vjerujem
srce ti svoje darujem.

Biti ću sve
što želiš ti
samo tebe
ljubavi želim voljeti.
Kada te gledam ja
meni sunce sja
moja najdraža.

Nježno te milujem
volim te na uho
ti šapućem.

Ja tebe noću sanjam
dušu ti svoju poklanjam.

Priznat ću ti sve
moja lijepa golubice
moje duša s tobom sretna je.

Ja tebi pripadam
samo tebe obožavam.

Neka ovaj san nema kraja
naša ljubav nek nas zauvijek spaja.

Stjepan Orlić

— The End —