Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
Crystal lived alone in the cabin Ray had built for her. Ray had left long ago but she thought of him often and sometimes went to see him in the city. She was an artist and a dabbler in many fields. Her house was a kaleidoscope of stained glass windows and half finished art projects. It was built almost entirely of wood with a beautiful stairway to a loft bedroom replete with a skylight window on the stars. Set in the mouth of a valley next to a clear stream the cabin looked almost as if it had grown there.

Crystal spent most of her time on her art projects, in fact she made her living that way. She was well known for the macabre nature of her works and they sold well at the local art fairs. Most of the scenes she painted could not possibly have existed on earth. Take for example the orange sky and purple mountains of Mariners Delight or the river of blood in Cosmic Conception.

Often Crystal would meet Ray at the art shows and they would discuss his books or her latest works. It was just such an occasion that preceded the first of her dreams.

Although Crystal had often dreamt of playing in a large meadow surrounded by reflections of her art work this dream had been different. She awoke from a scene in the woods where she had been the object of a grotesque conclave of creatures almost beyond description. There had been a huge goat like creature leading a chant, "Rada nema nestos Yreba, Rada nema nestos Yreba", for a group of creatures that resembled animals. There was a black toad sitting on a rock of seemingly impossible crystalline form, while an agile spider danced on the spokes of its luminous web above her. The smell of blood, the heat of the fire, and the constant and oppressive chant, "Rada nema nestos Yreba, Rada nema nestos Yreba" with all eyes directed at her. She woke with a start, it was early morning, her bed was a tangled mess, and she was covered with sweat. She felt she could almost smell wood smoke, and somewhere in her mind she could still hear the echos of the horrible chant.

It wasn't until almost a year later that the dream repeated itself. She had just completed what she considered her greatest work, a large mural like painting called Id Conclusion. It was a matrix of human forms in contorted and deformed conditions against a backdrop of misty images of human holocaust, war machines, and atomic clouds. She had gone to bed in a storm of thoughts on human depravation and greed. The scene was the same, the spider, the goat, the half human animals, all seemed the same, except for the chant, it was different. "Rada nema nestos Yreba, Raga mantra nestos reale, Yreba Yreba Shiva kommt da." Lightening cracked and a creature appeared. He seemed a man but was built more like a large monkey. Light seemed to follow him like an aura. He was the obvious master of the conclave and all stood back at his approach.

Crystal was lying on the stone altar in the center of the glade and although not bound she was incapable of motion while held in Yreba's gaze. That this creature was Yreba was obvious since all had bowed down now and the chant had changed, "Yreba Yreba teach us to grow." Crystals eyes were glazed and her naked body shown in Yreba's light. All her past works were floating across her mind like a collage. Lost in ecstasy she responded to his aggression like a wanton beast, screaming and writhing in the flow of his energy.

She woke to find her cabin in shambles and she was lying in the center of the living room on the floor, she panicked and ran to her car, slammed it into gear, and sped off down the road.

Ray was sitting in his office at the University that morning when Crystal burst into the room. "Ray, Ray, I've had a dream, a horrible dream, it was, I was!" "Slow down Crystal! You've had a what?" said Ray. Crystal sat down in a ball of frenzy and continued.

About an hour later Crystal had finished her story. Ray spoke, "So you say this is only the second time you've had this dream. Tell me more about Yreba. Does he resemble any of your art works?" "No", she said, "He seemed a lot more like that creature you told me about that day we were discussing witchcraft. The one who was supposed to be the personification of ****** desire evoked for the *** ****** of the ancient Persians."

Ray walked to his bookshelves (he was a professor of ancient mythology and religions) and pulled out a book called Necromancer by Abdule Azerod. "As I recall" he said "that creature was also a god of fertility." He thumbed slowly through the book, "yes, here it is. What did you say this creatures name was? Yreba? Very strange that's almost exactly this Persian deities name, Youruba. It seems he was evoked every year on the vernal equinox to assure ****** reproductivity and if you think that's frightening, feature this, last night was the vernal equinox." Crystal was stunned. "Do you think there's a connection" she stammered? "Don't be silly girl, this was three thousand years ago. Why don't we drive out to your cabin and see if we can find some clues."

Twenty minutes later they were standing in Crystal's cabin. What had seemed so disorderly to Crystal in the morning was now clearly a purposeful state of order. All of her sculptures were arranged neatly on the stairs to the loft, and her pictures were arranged so as to face the spot on the floor where she had awakened. On the floor where she had lain was a large five pointed star. "What does it mean Ray?" "I think it's a pentagram" he stated. "Is anything missing?" "Not that I can see" she said. "I don't think we had better stay" he said, "Find what you need and we'll go back to my house. You can stay there until we figure it out."

Crystal never returned to the cabin. Ray sold it for her and bought her a new house in the city.

Crystal got sick a few months later. She was sitting in the doctors office now awaiting his return. "I have good news" he said. "Good news" Crystal groaned. "Yes" he said, "Your pregnant."
Aliens can make you pregnant of mind, it's the hawkowl facts.
I named my bird dog Yreba.......I'm in so much trouble!!
Crystal lived alone in the cabin Ray had built for her. Ray had left long ago but she thought of him often and sometimes went to see him in the city. She was an artist and a dabbler in many fields. Her house was a kaleidoscope of stained glass windows and half finished art projects. It was built almost entirely of wood with a beautiful stairway to a loft bedroom replete with a skylight window on the stars. Set in the mouth of a valley next to a clear stream the cabin looked almost as if it had grown there.

Crystal spent most of her time on her art projects, in fact she made her living that way. She was well known for the macabre nature of her works and they sold well at the local art fairs. Most of the scenes she painted could not possibly have existed on earth. Take for example the orange sky and purple mountains of Mariners Delight or the river of blood in Cosmic Conception.

Often Crystal would meet Ray at the art shows and they would discuss his books or her latest works. It was just such an occasion that preceded the first of her dreams.

Although Crystal had often dreamt of playing in a large meadow surrounded by reflections of her art work this dream had been different. She awoke from a scene in the woods where she had been the object of a grotesque conclave of creatures almost beyond description. There had been a huge goat like creature leading a chant, "Rada nema nestos Yreba, Rada nema nestos Yreba", for a group of creatures that resembled animals. There was a black toad sitting on a rock of seemingly impossible crystalline form, while an agile spider danced on the spokes of its luminous web above her. The smell of blood, the heat of the fire, and the constant and oppressive chant, "Rada nema nestos Yreba, Rada nema nestos Yreba" with all eyes directed at her. She woke with a start, it was early morning, her bed was a tangled mess, and she was covered with sweat. She felt she could almost smell wood smoke, and somewhere in her mind she could still hear the echos of the horrible chant.

It wasn't until almost a year later that the dream repeated itself. She had just completed what she considered her greatest work, a large mural like painting called Id Conclusion. It was a matrix of human forms in contorted and deformed conditions against a backdrop of misty images of human holocaust, war machines, and atomic clouds. She had gone to bed in a storm of thoughts on human depravation and greed. The scene was the same, the spider, the goat, the half human animals, all seemed the same, except for the chant, it was different. "Rada nema nestos Yreba, Raga mantra nestos reale, Yreba Yreba Shiva kommt da." Lightening cracked and a creature appeared. He seemed a man but was built more like a large monkey. Light seemed to follow him like an aura. He was the obvious master of the conclave and all stood back at his approach.

Crystal was lying on the stone altar in the center of the glade and although not bound she was incapable of motion while held in Yreba's gaze. That this creature was Yreba was obvious since all had bowed down now and the chant had changed, "Yreba Yreba teach us to grow." Crystals eyes were glazed and her naked body shown in Yreba's light. All her past works were floating across her mind like a collage. Lost in ecstasy she responded to his aggression like a wanton beast, screaming and writhing in the flow of his energy.

She woke to find her cabin in shambles and she was lying in the center of the living room on the floor, she panicked and ran to her car, slammed it into gear, and sped off down the road.

Ray was sitting in his office at the University that morning when Crystal burst into the room. "Ray, Ray, I've had a dream, a horrible dream, it was, I was!" "Slow down Crystal! You've had a what?" said Ray. Crystal sat down in a ball of frenzy and continued.

About an hour later Crystal had finished her story. Ray spoke, "So you say this is only the second time you've had this dream. Tell me more about Yreba. Does he resemble any of your art works?" "No", she said, "He seemed a lot more like that creature you told me about that day we were discussing witchcraft. The one who was supposed to be the personification of ****** desire evoked for the *** ****** of the ancient Persians."

Ray walked to his bookshelves (he was a professor of ancient mythology and religions) and pulled out a book called Necromancer by Abdule Azerod. "As I recall" he said "that creature was also a god of fertility." He thumbed slowly through the book, "yes, here it is. What did you say this creatures name was? Yreba? Very strange that's almost exactly this Persian deities name, Youruba. It seems he was evoked every year on the vernal equinox to assure ****** reproductivity and if you think thats frightening, feature this, last night was the vernal equinox." Crystal was stunned. "Do you think there's a connection" she stammered? "Don't be silly girl, this was seven thousand years ago. Why don't we drive out to your cabin and see if we can find some clues."

Twenty minutes later they were standing in Crystal's cabin. What had seemed so disorderly to Crystal in the morning was now clearly a purposeful state of order. All of her sculptures were arranged neatly on the stairs to the loft, and her pictures were arranged so as to face the spot on the floor where she had awakened. On the floor where she had lain was a large five pointed star. "What does it mean Ray?" "I think it's a pentagram" he stated. "Is anything missing?" "Not that I can see" she said. "I don't think we had better stay" he said, "Find what you need and we'll go back to my house. You can stay there until we figure it out."

Crystal never returned to the cabin. Ray sold it for her and bought her a new house in the city.

Crystal got sick a few weeks later. She was sitting in the doctors office now awaiting his return. "I have good news" he said. "Good news" Crystal groaned. "Yes" he said, "Your pregnant."
I named my bird dog Yreba, I'm in so much trouble!
Saša D Lović Apr 2015
Pomrčina…
Samo se belasaju razigrane kozice,
vetrić dlaku im njiše.
Njihov miris
fajta moj njuh u noći,
tražim čizme rudarske
moje,
al’ nema ih ni za lek!
A ja u pomrčini osećam vaš strah,
vaš veseli strah
i čujem vaše slabašno brečanje,
o, kozice moje, cupkate ko mlada,
čujem kako vam nožice po
vlažnom tlu žudno biju.
Da utehu nađem,
boli da me minu,
kad nežno se protegne niz dolinu
meeeeeee…
S praskozorjem bi vam se prikrao,
al’ čizama mi nema!
Ah, moja najgrđa mora
u sutonu htenja,
ništa moje večno bilo nije,
ni za Novu godinu pihtije!
Saša D Lović Apr 2015
Pas
Ljudi, hej ljudi, čiji je ovo tužni pas !?
Gledajte samo kako se
šćućurio tu u uglu,
i kako se samo trese od hladnoće…
Ljudi, hej, pogledajte,
da neko od vas nije izgubio psa,
pogledajte, nije džukac,
gle samo kako mu se crna dlaka sjaji,
pogledajte,
pa to njemu suze idu.
Ljudi, deco,
čiji je ovo pas,
poslednji put pitam,
ako ga neko ne odnese na toplo, uginuće.
E, ako je tako, nosim ga ja svojoj kući.
Dođi kuco, dođi.
Tako…
Jao što su ti se smrzle šapice,
sad ću tebe ja odneti svojoj kućici,
to će ti biti novi dom,
imaćeš i šta da jedeš,
biće ti toplo i čuvaćemo jedan drugog.
Pa muško si, ček da vidim…
Pa jesi, jesi muško si…
E sad da te ušuškam u svoj kaput i idemo,
ček samo da uzmem maramicu
da ti obrišem te suzice,
jeste tako,
nema potrebe da plačeš više,
sad imaš svoj dom.
Samo da smislim kako da te zovem…
Samo da smislim…
Čupko !
E, zvaću te Čupko, mali moj…
Eto, obrisali smo suze,
samo još da ti obrišem tu penicu sa usta…
persefona Aug 2015
p
Sara iz kosmara izlazi na ulicu da proseta kera. U parku sama, vitla sebi po glavi.  Po parku govna, plasticne cinije sa pirincem natopljene vodom i uljem, lisce mrtve lipe,  flopovi kao putokazi poredjani.
Misa, taj kao neki njen momak, ko muva neuhvatljiv a isto tako i zaboravan samo se po govnima mota i plete mrezu romanticarske lazljive ideologije istine i solidarnosti. On se kao providnim celofanom uvija u svoje reci ali sad vec kao da je pod reflektorima nabubrelog meseca i nema kud. Proziri se. Ne konzistentan. Kukavica, shvata ona.


Shvata da Misa je kao sarena laza-
Ili mozda ipak nije bas sve tako. A kako li je? Kako prazan prostor puni je sumnjom ali i nekim leprsavim osecajem ljubavi.
Saša D Lović Apr 2015
tren razuzdan razuzda sve zauzdano
što se uz vrisak pun sujete
rastajaše od uzdi svojih
poput deteta
kome se seče pupčana vrpca
ili radnika koji viče
burazeru proburazi mi aortu
a konj je plemenita životinja
i pauk koji zalud plete mreže
jer je konj brat vetrov
i pauk uzvikuje
dan i noć tvoje ime lucifere
zar si nem
dok čovek prži jaja
a ona mu se obraća
kao inferiornom biću
želi deset na oko
eh
zalud grca čovek
u procepu znatiželja
rađaće nam telad  telad
takve više nema
miriše joj butine
da to je miris ruže
konji ržu pauci cvile
vlažnih ruku odlaze u rasejanje
vetar drami
put jednostavan
i **** ga pozdravlja
jer njegov brat je konj
duplim dekom mu vida rane
jadan li je put
uzvikuje
kupite moje uši u prodavnici mešovite robe
lomne su iluzije
dok čovek kiti jelek
trepavicama njenim
uzeglom štrudlom napoio je konja
loman i radošću prevejan  mudrac
cmizdreći dao je ime njenoj duši
protkanoj hemoroidima
koji krvare
gore je smeštena smeša
blažen je onaj koji puva
kad procuri šulj
teško ju je doseći
opet se u snu  javlja
on
kibicerski smeće
i maže na krišku hleba
mrtvog mačora
teško ju je doseći kaže
sa uma najvažniju stvar
stvar je ona koja mu dolazi glave

to je vrdalama
ona zauzdava tren
isidora mitri Jan 2019
koža je gladna
na koži hladnoj
uzdah u praznoj sobi
iz praznog tela isparava
bez imalo nežnosti
nežno milujem ti kosu
grliš me golu
ogolelim prstima

u tvojim je očima
na mojim je usnama
zalutala želja
ne gledam te
ne ljubiš me

ujutru te nema
ujutru me nema
i nikada neće biti
december 27th 2018
#sr
Rani jutarnji intervjui
#1 Dok grad spava uz cvrkut ptica koje niko ne osluskuje.

M: Sta za tebe znaci cvrkut ptica?

mh: Za nekog ko zivi citav zivot pored ulice, tacnije u nivou ulice, gde me od trotoara deli nekih 25-35 cm zida, a od vozila  1.5 -2 m, priguseni zvuk vozila koji se postepeno pojacava i postepeno gubi u kracim ili duzim intervalima uz onaj huk u trenutku prolaska kao i govor prolaznika, urezao se u mene i postao deo mog zivota.

Retko uhvatim sebe kako slusam te zvukove sem kada mi se neki bas nametne i to onaj ljudski u duzini jedne recenice koja moze da se izgovori prolaskom pored par metara zida. Iz te jedne recenice koja ima svoj zvuk i tematiku profil prolaznika je vrlo lako zamisliti. Ponekad mi izmame osmeh, a ponekad uznemirenost, pa i strah.

Tematika tih recenica mogla bi se podeliti u zavisnosti od doba dana kada su prolaznici aktivni. Od onih dnevnih tema najglasnije su vaspitno-obrazovne gde se dete uci kako da ne ide ni slucajno pored ivicnjaka, a od onih nocnih, najglasnije su one ljubavne gde tacno znam da u narednih sto metara sledi raskid ili strastven ***.

Ima i onih tema gde ti se smuci i gde sam u fazonu “hajde bre vise” a to su naravno komsijske, koje kad krenu znam da ce trajati bar pola sata ili u kasnim nocnim satima taxi teme, ko koga ceka i ko gde ide.

Ponekad znam da provirim kroz roletne i zateknem vrlo kreativne scene, recimo kreativno iscrtavanje kruga sto mi zene ne bismo mogle.

Vikend je predvidjen za vristanje zena koje pokusavaju da prekinu tucu pijanih iz kafica gde kako se otvaraju vrata treste narodnjaci, a ima i onih koje vole da bacaju veliko kamenje na takve kafice i onda brzim trcecim koracima prodju pored mog prozora.

mh: uh, sto meni ne idu ove duge forme

M: pa zasto ih onda koristis?

mh: Ma ne znam, dosadno mi, a i znam nekog ko voli glupe textove.

mh: Dakle, gde sam ono bese stala. A da, zasto volim cvrkut ptica.

Pa, tokom studija najvise mi je prijalo da u nocnim satima, kad se sve primiri, kad svi polegaju i saobracaj se razredi i kad se moje telo zagreje, da krenem sa radom na studentskim zadacima. Iz dana u dan ritam bi se menjao i ja bih sve kasnije i kasnije odlazila u krevet i tako sve dok nije pocelo da svice.

U tom pomeranju pocela sam da uocavam kad se sta desava na ulici i polako prestajala da gledam na sat. Djubretari bi bucno prosli u 4am a negde izmedju 4:30 - 4:45 bi nastao muk, noc bi pocela da prelazi u dan i tada bi krenulo oglasavanje ptica.

I dan danas ne znam koja ptica je u pitanju jer sa prozora se nije dalo videti ali nije, vrabac, nije golub, nije lasta, ne kresti ko vrana, svraka, nije gugutka sa svojim”dugo spiš”, ne znam, ali znam da je pesma lepa i da dolazi od nekog ko zeli da privuce paznju na sebe. I taj osecaj da priroda opstaje medju ovim betonom mi je bila bas lepa i zanimljiva jer su ptice pronasle rupu u buci i koristile taj momenat da komuniciraju daleko od usiju mnogih.

Te ptice su u stvari bas pametne i prakticne, kad stigne jesen, a one lepo na jug, tamo gde je prijatnije, a ne da se smrzavaju, budu sumorni sve do proleca kao “mi ljudi iz gradova” - Milan Mladenovic

Ptice bi oznacavale tada i pocetak tv emisije nekog kuvara koji bi parlao na spanskom onako kako to samo oni umeju i ja bih sa zamisljenim ukusom polako uranjala u san.

mh: Vreme mi je da uronim u san, zato Laku noc do sledeceg intervjua.

M: Laku noc tebi i svim citaocima

__________
#2 Iskrenost - veoma skup poklon

M: Kako tumacis ove recenice koje smo pronasli na jednom zidu, moglo bi se reci jednu pored druge?
- "Iskrenost je veoma skup poklon, ne ocekuj ga od jeftinih ljudi"
- "Nije vazno da li je skupo, nego da li se isplati"

mh: Nek odgovor ostane za neku drugu priliku.

Prosao je sajam knjiga pa bih volela da podelim sa citaocima jednu pesmu inspirisanu knjigama, zove se "Neizreceno"

NEIZRECENO

Lagano je
prelazila
prstima
preko korica
u ritmu
sto neznost
izaziva

Pogled
mi se usmerio
na pokret
na zelju
stajala je pored
primetila je
izgovorila je

Ja tako
kada mi se
svidjaju
korice

Uzvratih joj
da volim
u muzejima
preko skulptura
da predjem
dodirom
dozivim oblik
osetim teksturu

Znas li ti da je to zabranjeno?
Rece ona
ozbiljno

Tu sam zastala
a u glavi je
odzvanjalo

E jbg
kad volim
ono sto je zabranjeno

E jbg
kad volim
ono sto je zabranjeno

E jbg
vise nije bila tu
vise nije bila pored
ali je i dalje odzvanjalo

mh, Novembar 2016

M: Danas si okrenula novi list?

mh: Today is the day :D

---------------------------------------------------
#3 Koja je tvoja maska?

M: Evo posle relativno duge pauze konacno smo uhvatili mh da nam kaze par reci o tome sta se desava i zasto je nema, da li sprema nesto novo...

mh: Dobro vece svim citaocima i tebi M posebno. Evo samo par reci o tome da se priprema program naucno -obrazovnog karaktera za sledecu 2017 godinu. Bice tu dosta toga sto ce iziskivati da citaoci udju u sebe i potraze neke odgovore.
Jedna od prvih tema bice maske, kako nastaju, njihova uloga i podela.

M: Ja se posebno radujem znajuci da vec dugo radis na tome i verujem da ce sve maske pasti :)

mh: Pa eto nadam se da sam citaocima vec zagolicala mastu i da ce biti tu da isprate program koji sledi.

M: btw. Imali smo jednog citaoca iz unutrasljosti sa komentarom na pesmu "Neizreceno" kaze, u pesmi se navode "korice kao predmet svidjanja" da li to oznacava neku povrsnost ili...?

hm: ne, ne , ne cak naprotiv, sasvim suprotno, oznacava jednu otvorenost da se zaviri i pronadje nesto dublje ispod raznoraznih korica, sem knjige, postoje tu i recimo modni casopisi, ili katalozi o uredjenje enterijera... Tako da mislim da je rec sasvim na svom mestu.

M: Hvala ti mh, ne bi te vise zadrzavali. Vidimo se uskoro :)
mh: vidimo se, pozdrav svim citaocima :)



NASTAVICE SE...
Kao primer uzmimo zenu koja ima potrebu da zadovolji svoje primarne potrebe, da bude srecna i zadovoljna.
I zamislimo takvu ispunjenu zenu koja se u drustvu deklarise kao "nicija" da je krenula u potragu za osobom koja bi zadovoljila njenu primarnu potrebu.
Prvo pitanje do koga dolazimo jeste, koga ona zapravo trazi?
Logicno bi bilo da ona prvo trazi one slicne sebi "nicije"ali razmotrimo i druge opcije.

Recimo da joj u oci upadne  prvo osoba koja je "necija" i da dodje do zadovoljenje potrebe. Obratimo paznju kako "nicija" zena sad nije vise u prvom planu, nego sta se desava uz prisustvo glasovnih promena gde "ne" prelazi u "sva", da, da, kako osoba "necija" samim cinom prelazi u "svacija". Neko bi rekao "jedna, manje-vise" nije to za " "svacija" za svacija je veci broj kao ono kad se do 5 kaze 3 coveka, 4 coveka, a od 5, 5 ljudi ili 5 svacijih, to je to, to je isto.

Pogledajmo sada opciju 2, zapravo kada dodje do spajanja dve "nicije" osobe, ali pogledajmo iz jednog blizeg, intimnijeg ugla. Da bi zadovoljenje bilo dovedeno do vrhunca, da podsetim opet, da ovde pricamo o srecnoj I zadovoljnoj zeni,  neophodno je da obe nicije osobe, drugu osobu dozive kao svoju teritoriju, kao deo sebe, ne bi li se prepustile I uzele sve ono sto im treba, sve ono sto ih dovodi do vrhunca. Vec vidim da su vam jasne I ovde glasovne promene I da “nicija zena” mora da u ovakvim trenucima postane “necija”

Razmotrimo sad I situaciju 3 da “nicija zena”  trazi zadovoljenje od osobe koje je “svacija” , Na prvu loptu reklo bi se da je ovde u pitanju neko savrsenstvo prisutno, gde “nicija zena” nije ljubomorna sto svaciji imaju I druge, ne zavidi im, nego bezuslovno voli I velika je podrska svima na tom putu slobode pa I samoj sebi.

Ali nemojmo se zavaravati  to je samo za posebne , recimo Isus Hrist, on I ako nije vise ziv I dalje je svaciji, pruza ljubav svima,  a I dovodi mase do vrhunca, ima ono desavanje kad svake godine ulazi svestenik u njegov grob, zatvore ga, pritom on nema  nista cime bi upalio svecu, nego desi se cudo I sveca se sama upali sama I kad svestenik izadje svi navale na njega ne bi li dobili plamen, pitam se sta rade sa svecama kada se plamen ugasi?

Zakljucak iz ovog bi bio da “nicija zena“ moze postojati jedino kao nezadovoljna, nesrecna zena, ona kojoj vise nisu bitne njene potrebe, ona koja ne dopusta sebi da uzme sta joj treba, ona koja odustaje od sebe, ona kojoj je tesko da poveruje da ipak moze biti necija I srecna, i da je to ok,  I da zbog toga ne mora da postane debela i umre pre vremena.

mh 2017
kad me nema
nedostajem
kad me ima
bolje da me nema

pticice kada cemo da zasadimo zajedno jedno drvo prijateljstva i ljubavi?

svakoj pticici je potrebno sto vise drveca a i vernom psu takodje.

hm
...Ali četvrti deo, pod nazivom "O čovekovom robovanju", posvećen je drugom delu čovekove prirode – strastima.
Sa strastima se sve komplikuje. Ali baz njih ništa ne vredi.
To je ono kad razum kaže "ne" – ali uzalud.
Kad imate osećaj da srljate u neminovnu propast, ali ne možete ništa da sprečite.
Mnogo je greha, bola i zla na tom putu, mnogo je povređenih i nesrećnih.
Ljubav? Da li ljubav iskupljuje? Da li se možete opravdati ljubavlju, makar pred svojom savešću?
KOS je priča o nemogućoj i nedopustivoj ljubavi.
Naravno, sve ima svoju drugu stranu. Opravdanja su kratkog dometa, i ne kažem da ne treba suditi. Ne kažem ni da treba oprostiti.
U pozorištu, u drami, jednostavno imate tu privilegiju da ne morate zauzeti konačan stav. Možete se samo prepustiti tom svima poznatom osećaju kad Vas osećanja snažno vuku u vrtlog iz kojeg nema izlaza. Kad Vas najdublji unutrašnji osećaj istovremeno svom snagom vuče u dva suprotna smera.
Konačno, svi smo tu, na istom mestu, svi smo zajedno uhvaćeni u istu klopku sadašnjosti, zaglavljeni u istom tesnacu stvarnosti, sa svojim okrutnim žudnjama, i svojim smešnim nemogućim snovima.
KOS je priča o ljubavi koja je otišla u nemogućem smeru, a JESENJA SONATA je pričao o uzaludnoj ljubavi. Izuzetnost, slava i uspeh često ne donesu sreću. Naprotiv: čak i obična svakodnevno neophodna ljudska toplina može postati nedostupna i nedohvatljiva. Možete biti sasvim drago i pristojno ljudsko biće. Konačno, ima li iko pravo da zahteva više od nas? I možete imati sasvim ljudska topla osećanja vezanosti za nekoga, i želeti mu sreću, i raditi sve što je u Vašoj moći. I onda ćete se neminovno susresti sa saznanjem koliko je sve to beznadežno nedovoljno, i kako nikad nećete uspeti da onome ko Vam je sve, Vi budete makar nešto...
Suočiti se sa izvesnošću da je sve uzalud, i da nikad ništa neće biti dovoljno, a pri tom ne podleći gorčini, osvetoljubivosti ni pakosti, nego ostati jednostavna, topla i susretljiva ljudska priroda – to je neprimetna uzvišenost neprimetnog malog čoveka.
A niko od nas nije dovoljno velik da bi imao pravo na bezdušnost.
Zato ponavljam, ne kažem da ne treba suditi, ne kažem da se mora oprostiti. Samo preporučujem da bez kalkulacija zaronimo u te uzburkane vode ljudskih osećanja, i da prepoznamo sebe u drugom i drugog u sebi.
Neće škoditi, a možda poneko od nas stvarno postane bolji, veći i lepši iznutra.
Zašto je tu
kad je nikad
nema

Zašto dolazi
kad želi da bude
zaboravljena

Možda
možda ipak
ona nešto lepo
sanja...

*mh februar 2016
Kazu, covek svasta moze da prezivi ukoliko nakon traume ima razumevanje i podrsku, i da je to kljuc oporavka i zaboravljanja.
Ali sta ako empatije nema? Sta ako je neposredno nakon traume jos dok je u soku, dok drhti i lije suze, bilo zabranjeno da se isplace? Sta ako mu je nametnuto da je kriv sto se nasao u pogresno vreme na pogresnom mestu? Sta ako sa svim tim treba da se izbori, a tek je dete? I sta ako su roditelji ti koji nisu empaticni?

U sta se sav taj bol pretvori?

mh
Zivot je cudo!
Jedan likovno-graficki urednik, godina mojih roditelja, podelio je sa mnom jedan svoj utisak iz zivota, a to je, da su mu se odredjeni ljudi vracali u njegov zivot u ciklusima, ima ih, pa ih onda nema, pa se opet pojave i to je bio u pitanju neki duzi period, recimo na 7 godina.

Izgleda da se i meni neki vracaju, samo da otkrijem zasto.

btw. nesto razmisljam o ovih sedam godina, znas da kazu da za sedam godina svaka celija u telu se promeni, ****** znacilo da si ti sad neka druga osoba, tj za koju godinu treca osoba :) kao i ja

hm
Bakica koja mi izdaje stan je pala pre vise od mesec dana, povredila kicmenu mozdinu i sad je nepokretna. Bila sam danas da je obidjem u starackom domu gde su je smestili i bas sam se potresla koliko se promenila. Ne zeli vise da zivi.

A i ti mi nereviras sto si se zatvorila i sto te nema. :(

mh
U jednom gradu ziveli su muz i zena. Kaze muz zeni: " Idem sutra ujutro poslom do drugog grada, vracam se sledeceg dana"
Sledeceg jutra muz odlazi. Nakon sto je otisao zena prelazi preko mosta na drugu stranu reke i odlazi kod ljubavnika. Nakon provedene noci sa ljubavnikom, zena krece nazad kuci ali na drugoj strani mosta ceka je ubica. Zena sta ce, spusta se do camdzije ali camdzija odbija da je preveze preko reke jer nema dovoljno novca. Zena odlazi do ljubavnika, ljubavnik joj kaze:"Nemam para, za ovo si sama kriva" i izbacuje je napolje. Zena razocarana odlazi na most, prelazi ga i ubica je ubija.

Ko je po tvom misljenju odgovoran za zeninu smrt:

muz
ljubavnik
camdzija
ubica

Poredjaj po redu od najvise do najmanje odgovornog.

mh
2010 vise nisam bila u Sluzbenom glasniku, ali me je glavni urednik pozvao i pitao da li sam zainteresovana da obradim fotografije poginulih srba u bosni koje su trebale da budu deo neke knjige. Dve godine su fotografije sa imenima pristizale i ja sam obradjivala lica kojih vise nema, ukupno 8413. Nije mi poznato sta se na kraju desilo sa svim tim fotografijama.

mh

— The End —