Bura
Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…
Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše
nosi sve pred sobom , negdje već…
-U svom toplom kaputu ipak se zbijaš uz mene, ispod vunene kapice vire
samo crveni obraščići i leden vrh nosića.
-Nije neki dan za šetnju pomislim, al nije me briga, dok god se pripijaš uz mene
vjetar mi ne može ništa.
-Jedan veliki bor uz obalu ponosno se odupire buri, savija se , lomi, ali opet uspravlja
i šepuri pred olujom.
-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života
u najčišćem, najnesputanijem obliku, guraš mi ruke ispod majice, hladne su i tople
istovremeno
i ja zatvaram oči, neki val , ljut što ga ne primjećujemo baca se na hrid i razbija o nju, kapljice
nošene vjetrom padaju na nas kao mala sleđena koplja, ali nas nije briga, uspavani na milijun godina
u tom jednom trenu, združeni u igri vjetra, mora, opijeni mirisom joda i borovine, ukopani čvrsto
u crvenu zemlju ispod nas… samo tražimo da nas svemir ostavi na miru, barem taj jedan tren
dok stvaramo peti element…
