Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
Victor Marques Dec 2009
Que grande a geração, a de Camões,
Saia de Belém, num pranto oral...
Dizia adeus a grandes multidões!
Olhava o horizonte pequeno Portugal

Traçado o rumo do futuro,
Passado o mar forte e indeciso,
Pegava no leme, firme e duro,
Sem dor, frio ou bramido.

As ninfas, rodeavam o leme,
O Sol, queimava a proa do navio,
O capitão nada teme
Naquele mar, escuro e bravio...

Victor Marques e Atavio Nelson


Chegamos a outros pontos,
Do globo esférico, sem saber!
Que hoje são contos,
Que ainda temos de ler.

Desde Ourique, Calado e Cala trava
Com turbantes brancos reluzentes
Os portugueses lutaram com palavra
Com alegria mostravam seus dentes.

Correram os desertos, tão estéreis
Na defesa de um Santo Universal
Pela cruz combateram infiéis
Dentro e fora de Portugal.

Oh.Isabel que suaves eram tuas flores!
Que rosas encarnadas pueris
Que as músicas sejam cantadas para seus amores
Prendes-te por milagre o teu Diniz.

OH Coimbra.que tiranas do fadário
Oh Sé velha, cheia de segredos
Que encantos lá havia do Hilário
Ainda hoje escritos nos penedos...

Santa Clara, no alto...que te vê clarissa
Jovem, esbelta coimbrã!
Foste, cedo freira e noviça.
Salva-me deste fado, minha irmã!


Olá Marquez, és do Pombal
Traidor, usurpador, ladrão.
NO ódio foste genial.
E TUDO, tudo metia no gibão.
Malandro, enganas-te o teu Rei
Iludiste-o, meu falso...e mandas-te
O Távora, inocente para o cadafalso

Maldito sejas!
Isso não foi Portugal...mas foi
No norte, que uma mulher
Forte, com seios apertados
E espada no dentes bem cerrados
Em serpente e com sua gente
Em zip filas genial
Firme.destinada
Deu a vida mas
Acabou com o Cabral

Sim ali, no monte
Naquele lugar Maria da Fonte

Só com gente destemida, como eu !
Tal como o Lusitano no Gerez
Esta pátria com um plebeu
Concebeu o Tavares com um grande
PORTUGUÊS


Victor Marques
Lomim eter
teškim slogovima
brišući suze nikad isplakane
rubom tvog  blještavog korzeta
dok se naš gnjev rađa iznova
kao trnovita ruža klizi iz pepela
...
dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima,skupljane stoljećima
grizem ti grudi očajom beskučnika,žedan strasti spram života koji
nas neumutno mimoilazi i kao zvijezda repatica proleće bez osvrtanja
...ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara a ti zagrizaš jako i
bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza ,sjekutićima prekidaš tanku
liniju koja spaja dva oprećna svijeta,ja svijetlost a ti tama , ja cio svemir a
ti sama...  I dok ioni dobivaju sve moguće predznake, na površini tvoje skliske
kože skuplja se sva energija prvobitnog...trenje prozvodi silu jaču od
bezvrijednih riječi,uzaludnih misli,nepotrebnih stremljenja...
i razlivam se u tvoju nutruinu  poput pastorale u duginim bojama,
razlivam se po praiskononskoj iskri kozmosa a ludi sjaj u kutu oka bljedi
i padam nićice,čekajuči topli cijelov iznad luka mojih obrva...
otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube
ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak... gavran kljuca
na vrhu vješala..ja tonem nazad u san..prizivajući feniksa
trava je narasla još milimetar,more miriše na proliveni merlot,
u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak
zureći u pravilne redove spiralne čipke
nestajem i ja...sa prvim zrakama odnosi me sunce što se rađa
a  mjesec se gubi postajući neželjenim svjedokom...

Prometej sam
donosim vatru
u tvoju postelju
i okrijepu
nadu
da možda jednom
neće umrijeti dan
samo će se izgubiti
u labirintu naših udova
još jedan maleni san...
Pletem ruke od morskih trava
Modro i zeleno, modro i zeleno

...a pomalo i na strafte

:P

— The End —