Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
persefona Apr 2016
onda kada mislim o lepim a propalim secanjima,
kada ponekad sebi to dozvolim
najstrasnije se kaznim.
kidam i ljustim sebe razlozima
dopustam samo jednoznacnost.

onda kada mislim o njihovoj liniji
isprekidam je
tako su mi prazni
tako nedostizni
njihova linija obecanja, strahova, velikih saka i praznih stomaka
uzasava me.

onda pomislim  kod onih drugih mora da je bolje, toplije i neznije
mozda tamo more postoji

stene

istina


onda, opet setim se plavog vrtloga
onda, opet kaznim se
Juce sam imala neku terapiju na senjaku u 11h, kicma, u zurbi sam izasla iz stana okrenula 2 puta kljuc, izvukla ga, spustila se stepenicama do lifta, pozvala lift, a onda se setila da nisam ponela mobilni, bio mi je vazan, okrenula se, spustila stepenicama, izvadila kljuc i krenula da ga ubacim u bravu, kad ono nece, probaj drugi put, nece, treci, nece, sijalica ne radi, neki polumrak, cucnem da vidim da se nesto nije pomerilo, gledam kljuc da se nije polomio, oblija me znoj, ne mogu da verujem, pocinjem da se nerviram, vec kasnim na terapiju, ustajem spustam se niz stepenice, zovem lift, dok se vozim do dole razmisljam, trebace mi bravar, ne mogu da cimam tatu, znam za jednog na vracaru pravi kljuceve, mozda se razume i u brave, al subota je ko zna da li mogu da ga nadjem, dolazim do stanice, ulazim u trolu, vozim se kratko, srecom postoje table koje me navode do mesta gde sam se uputila, uazim u zgradu, doktor me prima, vrsi pritisak na bolno mesto, izvija me, mozda da se vratim da pitam komsinicu da li ima baterijsku lampu, da probam jos jednom, prebacuju me na struju, laser i ono trece uvek zaboravim, lezim na boku, prija mi hladan gel, zalim se sta mi se dogodilo, tesi me, mozda je sve u redu, ipak cu se vratiti da pogledam jos jednom,  ulazim u trolu, cekam zeleno, smirujem sebe, bice ok, prelazim ulicu, proradice, dolazim do zgrade, ulazim u lift, pritiskam dugme za cetvri sprat i tad shvatam gresku u koracima, pocinjem da se smejem, mislim se, da li me je neko video od komsija, spustam se niz stepenice bez problema ulazim u stan, nastavljam da se smejem, ne mogu da verujem sta sam uradila, rekli su mi da u stanu ispod ne zivi niko, srecom, uzimam mobilni, zakljucavam vrata, silazim niz stepenice, spustam se liftom, vozim se trolom, svracam do kokija da se castim nekim secerom, kakvo olaksanje, odlazim kod mojih na rucak, pomislim na tebe, pomisim i na sebe i svoju izgubljenost, ne zameram ti na reakciji, shvatam da te nesto puca iznutra, puca i mene, i ko bi poverovao da je takav susret moguc opet, logika namece, ako je ono pocetak, ovo je kraj, ali kraj cega, i da pobegnemo, da precutimo, da se sutra susrecemo bez prepoznavanja, problem ce i dalje ostati u nama.

mh maj 2017
Bura

Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…

Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše
nosi sve pred sobom , negdje već…
-U svom toplom kaputu ipak se zbijaš uz mene, ispod vunene kapice vire
samo crveni obraščići i leden vrh nosića.
-Nije neki dan za šetnju pomislim, al nije me briga, dok god se pripijaš uz mene
vjetar mi ne može ništa.
-Jedan veliki bor uz obalu ponosno se odupire buri, savija se , lomi, ali opet uspravlja
i šepuri pred olujom.
-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života
u najčišćem, najnesputanijem obliku, guraš mi ruke ispod majice, hladne su i tople
istovremeno
i ja zatvaram oči, neki val , ljut što ga ne primjećujemo baca se na hrid i razbija o nju, kapljice
nošene vjetrom padaju na nas kao mala sleđena koplja, ali nas nije briga, uspavani na milijun godina
u tom jednom trenu, združeni u igri vjetra, mora, opijeni mirisom joda i borovine, ukopani čvrsto
u crvenu zemlju ispod nas… samo tražimo da nas svemir ostavi na miru, barem taj jedan tren
dok stvaramo peti element…

— The End —