Kazu, covek svasta moze da prezivi ukoliko nakon traume ima razumevanje i podrsku, i da je to kljuc oporavka i zaboravljanja.
Ali sta ako empatije nema? Sta ako je neposredno nakon traume jos dok je u soku, dok drhti i lije suze, bilo zabranjeno da se isplace? Sta ako mu je nametnuto da je kriv sto se nasao u pogresno vreme na pogresnom mestu? Sta ako sa svim tim treba da se izbori, a tek je dete? I sta ako su roditelji ti koji nisu empaticni?

U sta se sav taj bol pretvori?

mh

Zivot je cudo!
Jedan likovno-graficki urednik, godina mojih roditelja, podelio je sa mnom jedan svoj utisak iz zivota, a to je, da su mu se odredjeni ljudi vracali u njegov zivot u ciklusima, ima ih, pa ih onda nema, pa se opet pojave i to je bio u pitanju neki duzi period, recimo na 7 godina.

Izgleda da se i meni neki vracaju, samo da otkrijem zasto.

btw. nesto razmisljam o ovih sedam godina, znas da kazu da za sedam godina svaka celija u telu se promeni, ****** znacilo da si ti sad neka druga osoba, tj za koju godinu treca osoba :) kao i ja

hm