Lomim eter teškim slogovima brišući suze nikad isplakane rubom tvog blještavog korzeta dok se naš gnjev rađa iznova kao trnovita ruža klizi iz pepela ... dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima,skupljane stoljećima grizem ti grudi očajom beskučnika,žedan strasti spram života koji nas neumutno mimoilazi i kao zvijezda repatica proleće bez osvrtanja ...ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara a ti zagrizaš jako i bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza ,sjekutićima prekidaš tanku liniju koja spaja dva oprećna svijeta,ja svijetlost a ti tama , ja cio svemir a ti sama... I dok ioni dobivaju sve moguće predznake, na površini tvoje skliske kože skuplja se sva energija prvobitnog...trenje prozvodi silu jaču od bezvrijednih riječi,uzaludnih misli,nepotrebnih stremljenja... i razlivam se u tvoju nutruinu poput pastorale u duginim bojama, razlivam se po praiskononskoj iskri kozmosa a ludi sjaj u kutu oka bljedi i padam nićice,čekajuči topli cijelov iznad luka mojih obrva... otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak... gavran kljuca na vrhu vješala..ja tonem nazad u san..prizivajući feniksa trava je narasla još milimetar,more miriše na proliveni merlot, u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak zureći u pravilne redove spiralne čipke nestajem i ja...sa prvim zrakama odnosi me sunce što se rađa a mjesec se gubi postajući neželjenim svjedokom... — Prometej sam donosim vatru u tvoju postelju i okrijepu nadu da možda jednom neće umrijeti dan samo će se izgubiti u labirintu naših udova još jedan maleni san...