VJETAR
Vjetar puše i kišne kapi nosi.
Ja stojim pokraj prozora
tata mi u šalici čaj donosi.
Eto odjednom čarolije
na nebu se duga stvori.
Tako je toplo u domu mom
u peći vatra gori.
Ajme kakvo loše vrijeme
al to me ne mori.
Radije ću čitati knjigu
ljepše vrijeme dolazi
voditelj na radiju o tom zbori.
Ante Orlić
Stjepan Orlić

Nevrijeme
olujni vjetar puše
more bjesni
more se pjeni.
Udaraju snažno valovi od obalu
privezani brodovi lijevo desno se ljuljaju
jedno od drugoga udaraju.
More se ne smiruje
olujni vjetar ne prestaje
jedino nam nada ostaje
da sutra sve će biti
drugačije,mirnije.
Spokojnije.

Kada zima dođe
dani su kratki
noći duge.
Vjetar hladan puše
često u gradu
nema nijedne duše.

Hladni vjetar puše
slanine i pršuti
se u kominu na
dimu i zimskom zraku suše.

Ljudi obrezuju
grane maslina
i ostali voćaka
to se zimi u Dalmaciji
radi od pamtivjeka.

Zima je ponekad
surova i hladna
katkada blaga i vlažna.

Zimski dani su hladni
ali u Dalmaciji
nikada nisu bili dosadni.

Stjepan Orlić

Bura

Hladnoća me opija
klizi niz kičmu lagano
do solarnog pleksusa
vrti spiralu vremena
i prvih stremljenja…

Bura udara u svom nesmiljenom bijesu ,čisti prljave ulice, još prljavije duše
nosi sve pred sobom , negdje već…
-U svom toplom kaputu ipak se zbijaš uz mene, ispod vunene kapice vire
samo crveni obraščići i leden vrh nosića.
-Nije neki dan za šetnju pomislim, al nije me briga, dok god se pripijaš uz mene
vjetar mi ne može ništa.
-Jedan veliki bor uz obalu ponosno se odupire buri, savija se , lomi, ali opet uspravlja
i šepuri pred olujom.
-Zastaješ, guraš me ispod mirisnih iglica ,naslanjamo se na golo deblo …ljubim ti vrh nosa
grlim obraze rukama, grijem ih, ljubim promrzle usne do krvi, upijam bistrinu života
u najčišćem, najnesputanijem obliku, guraš mi ruke ispod majice, hladne su i tople
istovremeno
i ja zatvaram oči, neki val , ljut što ga ne primjećujemo baca se na hrid i razbija o nju, kapljice
nošene vjetrom padaju na nas kao mala sleđena koplja, ali nas nije briga, uspavani na milijun godina
u tom jednom trenu, združeni u igri vjetra, mora, opijeni mirisom joda i borovine, ukopani čvrsto
u crvenu zemlju ispod nas… samo tražimo da nas svemir ostavi na miru, barem taj jedan tren
dok stvaramo peti element…

PROLJETNA KIŠA
Proljetno jutro,
tamnosivi oblaci
nadvili se nad gradom.
Kiša pada
tišina na trenutak nasta.
Loše vrijeme neće tako brzo prestati
počelo je grmiti i sijevati.
More se ne može vidjeti
magla je iznenada nastala
i more je odjednom sakrila.
Vjetar puše
na trenutke jako.
Nosi kišne kapi
na prozore olako
ali samo nakratko.
Kiša pada sve veća
ovo vrijeme na
jesenjski dan podsjeća.
Ljepšem vremenu
popodne ćemo se nadati
i da će sunce grad napokon obasjati.
Stjepan Orlić

Pokraj mora nalazi se kuća od kamena
tu sam svoju mladost provea.
U blizini kuće su stabla maslina
tamo te čekam voljena.
Nedaleko kuće je barka malena
s njom ćemo otploviti ti i ja.
Imam i gitaru moja jedina
da sviram za nas ljubljena.
Dok ležiš na provi
plovimo prema skrovitoj uvali
vjetar mi miluje lice
moja lijepa golubice.
Barka sunce more ja i ti
sviram ti pjesmu o ljubavi
tu smo jedno drugom
poljubce poklonili.
Dok se ljubimo i grlimo
zalazak sunca vidimo.
Sve što želimo
da kući ne idemo
i da zoru zagrljeni
skupa dočekamo.

Stjepan Orlić