Noć  je. I vetar…
Iz daljine dopire sove huk. Ona je noćna ptica. Kao ja…
Oboje krećemo u lov. Noću. To je naše breme.
Ali ja lovac nisam.
Tvoj muž me lovi noćima.
Ja sam divljač.
Divljač, čiji ukus mu ne odgovara.
Kad iz sna me prene uzdah.
Uzdah tvoj.
Uzdah gladne vagine.
Za goli se život borim. Ti i on gužvate postelju.
Pripitomiću te. Ali ipak pojesti…
Tvoga muža.
I pušku.
I metke.
I noć.

Miris ukoričenih stranica:
Poznat prizor raširenih ruku.
Ona sjedi.
Mirna. Pogleda uperena u neke daleke svjetove.
Gdje li je sada - tek siluete odaju
(Uživa li istinski?)
Krivulja u kutu usana,
odsjaj sunca u lutajućim očima.
More! Njemu putuje, znam.
Ona sretna je - sluti dom.
U njenim očima ustaju valovi,
morske mijene igraju u pogledu:
plima i oseka izmjenjuju se
na pučini njezinih snova.
Vječno sniva o modroj svakodnevici,
o slanim jutrima i čarobno crvenim zalascima.
Iz sna budi je vlak na trećem peronu.
Uz dubok udah spoznaje da ovuda
galebovi ne lijeću, vode slane nisu niti
srce na mjestu počiva.
(Što sve uzdah neće skriti)
No krivulja ne jenjava.
Snovi tek su vremenom udaljeni!
A čitav svijet pogled je daleko.
Ona lijepa je dok prebire po slovima
radošću djeteta koje putuje.
Bože, koliko života u jednom kupeu!

koža je gladna
na koži hladnoj
uzdah u praznoj sobi
iz praznog tela isparava
bez imalo nežnosti
nežno milujem ti kosu
grliš me golu
ogolelim prstima

u tvojim je očima
na mojim je usnama
zalutala želja
ne gledam te
ne ljubiš me

ujutru te nema
ujutru me nema
i nikada neće biti