Miris ukoričenih stranica:
Poznat prizor raširenih ruku.
Ona sjedi.
Mirna. Pogleda uperena u neke daleke svjetove.
Gdje li je sada - tek siluete odaju
(Uživa li istinski?)
Krivulja u kutu usana,
odsjaj sunca u lutajućim očima.
More! Njemu putuje, znam.
Ona sretna je - sluti dom.
U njenim očima ustaju valovi,
morske mijene igraju u pogledu:
plima i oseka izmjenjuju se
na pučini njezinih snova.
Vječno sniva o modroj svakodnevici,
o slanim jutrima i čarobno crvenim zalascima.
Iz sna budi je vlak na trećem peronu.
Uz dubok udah spoznaje da ovuda
galebovi ne lijeću, vode slane nisu niti
srce na mjestu počiva.
(Što sve uzdah neće skriti)
No krivulja ne jenjava.
Snovi tek su vremenom udaljeni!
A čitav svijet pogled je daleko.
Ona lijepa je dok prebire po slovima
radošću djeteta koje putuje.
Bože, koliko života u jednom kupeu!

Koliko se puta moram uključiti u sustav i razoriti ga da bi dostigao neutralnost?

Jesam li ja sustav koji trebam razoriti?

Postoji li razlika između mene i svega oko mene?

Ako razorim sebe možda ću i svijet razoriti.

A onda se mogu ponovno roditi. Kao drugi sustav koji ima drugi zadatak. Jer moji je zadatak da razorim.

Mržnja, istinska mržnja dolazi iz ljubavi. Kao i potreba za osvetom. Možda mogu... i u ovom svijetu koji je lakše razoriti nego voliti..

Plavo more
bijeli kamen
mnoge rijeke
visoke planine
velike ravnice
zlatno sunce
sve to krasi nju
zemlju Hrvatsku.

Živim na
zemlji toj
od rođenja
svog jer
Hrvatska je
dom moj.

Kao iz bajke je
zemlja Hrvatska
cijeli svijet to zna
dođi prijatelju
biti će ti tu kao
u lijepom snu.

Želim mojoj Hrvatskoj
reći lijepe riječi dvje
volim te.

Stjepan Orlić

NAŠA PRINCEZA
Te večeri u caffeu
mi smo se upoznali.
Dugo smo razgovarali
i tu se večer zavoljeli.
Otišli smo iz caffea
muzika je još svirala.
Pokraj rijeke polako smo šetali
i za ruke se držali.
Noć je bila tiha
zvijezde na nebu su sjale
mi smo se opustili
i prvi put se poljubili.
Sretne dane što smo provodili
sve ono što smo željeli
sve o čemu smo snili
iz naše ljubavi
kćer smo dobili.
Veselju i radosti nije bilo kraja
došla je na svijet naša princeza mala.
Stjepan Orlić

Ti si za mene moj cijeli svijet
u našoj priči ljubavnoj
tebi ljepotice tako slatkoj
poklanjam cijeli život svoj.
Potrebna si meni
mi smo jedno za drugog stvoreni.
Brodovi morem plove
mi imamo svoje nove snove.
Vesela i sretna srca nam govore
naša ljubav je velika kao more.
Neka naše dvije duše
plove na valovima ljubavi
neka nas oluja nikada ne rastavi.
Ne mogu nam ništa
kad nas sustignu vjetrovi
jer voljena mi plovimo morem ljubavi.
Znaj da noćas želim te
reći ću ti bezbroj puta
moja lijepa golubice
naša ljubav nema granice
jer mi ljubavi beskrajno volimo se.

Stjepan Orlić

Prolazimo kroz snove svoje
polako šetajući nas troje.
Šuljamo se kroz uske trogirske kale
idemo prema svetog Lovri katedrale.
Ljetno cvijeće cvate
mili Bože gle te ljepote
mirisi ljetnog jorgovana se osjete.
Ispred katedrale sjednemo
prekrižimo se i pomolimo
i sjemenkama golubove hranimo.
Pize smo kupili
sa užitkom smo je pojeli.
Sladolede uzmemo
i na ljetnoj vrućini se osladimo.
Bocu hladne vode cijelu popijemo
na vrućini svoju žeđ utažimo.
Ljetni su to gušti
užitak je to često raditi
jer na svijet smo došli uživati
i život provesti u sreći,veselju i radosti.

Stjepan Orlić

Cijeli sam svijet prošao
kući sam došao
jedna prekrasna večer
i tebe sam tada upoznao.
U gradu muzika je svirala
s menom si zaplesala.
Tvoj miris tako zanosan
plešem s ljepoticom
osjećajima se prepuštam
ja te draga obožavam.
Poljubac si mi poklonila
za ruku si me držala
uz more si prošetati poželjela.
Šetali smo polako
u bijeloj haljini izgledala si baš slatko
nikada nikog nisam volio tako jako.
Na nebu su zvjezde sjale
mi smo dvoje ljudi koji se vole.
Želje i snove ćemo ostvariti
do neba ćemo se voljeti
zajedno u ljubavi i sreći živjeti.

Stjepan Orlić