"strahovi" poems
Ustajali grad
Smrdi na puna usta i
prazne želuce.
U pete grada urezane su
propuštene prilike i
strahovi sadašnjice.
Uklesali su ih drhtavi prolaznici
svojim nesigurnim stopama.
Kamo ideš, putniče?
Koračaju li tvoje misli sadašnjošću
ili prošlošću?
Ne srami se.
Svi smo mi manje-više isti.
Udarac palicom osjetit će i najtvrđa glava.
Ljudi zaborave trenutke
u kojima si mirisao.
Ne srami se.
Baš te pamtit će
ustajali grad.
Apr 27, 2015
Apr 27, 2015 at 6:02 PM UTC
daleka su duboka mora u nama
o srčane obale udaraju talasi samoće
na hladnim se vetrovima njišemo
suvi su naši pogledi u tami
zimsko nas nebo posmatra
hodamo nemim ulicama noći
u nama ledeni bregovi plove
pričaš mi o snegovima koji su tvoje gradili
pričam ti o brodovima koje su moji potopili
u glasu su nam zarobljeni snovi nedosanjani
u grlu nam se guše reči nedovršene
neostvareni zagrljaji plaču između nas
u kasno svitanje rastaju se naši strahovi
među senkama spava tanani sudar usana
u novom jutru ostaju isti sami svetovi
tvoj
i
moj
Jan 2, 2019
Jan 2, 2019 at 10:50 AM UTC