"sobi" poems
brat i sestra
brat: cao
sestra: cao
brat: gde je tata?
sestra: u sobi.
brat: sta radi?
sestra: ma odkud znam, pusi.
brat pravi sendvice. pet sendvica. mleko i keks. malo cipsa sa strane.
brat ne zna nista. sestra zna po nesto.
brat se obraca psu: pa gde si ti bio ceo dan?jeli malisanu mali, milice jedna, jel si gladan? a sta si radio? hoces napolje? jao pa vidi te sapice, smrdo jedan.
ne izvodi psa.
brat jede. cuti.
brat ide na spavanje, vec je jako kasno. opranih zuba.
sestra vec spava. brat otvara vrata sestrine sobe naglo, namerno ili mozda slucajno ali ne i prvi put. gleda u mrak i osluskuje sestrino mumlanje i cangrizanje. cuti. zatvara vrata i odlazi u svoj mrak, prekoputa.
jutro je.
brat: cao
sestra: cao
brat: gde je tata?
Feb 5, 2015
Feb 5, 2015 at 8:22 AM UTC
koža je gladna
na koži hladnoj
uzdah u praznoj sobi
iz praznog tela isparava
bez imalo nežnosti
nežno milujem ti kosu
grliš me golu
ogolelim prstima
u tvojim je očima
na mojim je usnama
zalutala želja
ne gledam te
ne ljubiš me
ujutru te nema
ujutru me nema
i nikada neće biti
Jan 2, 2019
Jan 2, 2019 at 10:17 AM UTC
Sve počne kada nastupi tišina. Kada prestane svo šuškanje, lupkanje, svi koraci i kikot. Kada ostanem sama u svojoj sobi, u kojoj je jedini izvor svetlosti sveća sa mirisom vanile.
Tada, dok ležim pokrivena omiljenim mekanim ćebetom koje mi je poklonila baka još kada sam bila mala, tok misli me vodi u svetove za koje nisam ni znala da postoje. Ne osećam težinu svog tela, ne vidim više ni svetlost sveće. Veoma je slično snovima, ali ipak ne sanjam.
Odjednom, srce mi jače kuca, disanje mi se ubrzava i iz mira me izbacuju misli, koje sada ne teku, već jure kao da se takmiče koja će pre da dopre do mene. Nekim danima su to misli koje izgledaju kao polje maslačaka u proleće, obasjano suncem, u kom se čuje samo cvrkut ptica i moj smeh. Sa druge strane, moje misli mogu da izgledaju i kao sklop svih prirodnih nepogoda. Tada sklupčana sedim u uglu svog uma, osetim vrelinu požara i čujem grmljavinu, ali ne vidim ni prst pred okom.
Mada, kao što ništa u životu nije crno-belo, nisu ni moje misli. Uvek postoji taj međuprostor, to šarenilo ili ponekad samo praznina. Mnogo puta mi se desilo da uđem u svoj um i da on izgleda kao beskonačno bela soba puna pitanja. Koja pitanja se nalaze na beskonačno belom zidu vašeg uma?
Oct 10, 2020
Oct 10, 2020 at 7:27 AM UTC
zaboravio sam te
srce
u njenoj
prepunoj sobi
dok sam
otvorenih očiju
sanjao
Apr 27, 2015
Apr 27, 2015 at 2:15 PM UTC
U vlastitome autu ne putujem sprijeda
Ne znam ni koji je dan, možda je srijeda?
Čak ni u tihoj sobi moj glas se ne čuje
Čak ni da sam na pozornici ne bi me se vidjelo
Hladnu ruku mi molim te hvataj
i pozitivne misli u glavi mi startaj
Oženi me za strukturu i radost
ionako samo trošim svoju mladost.
Pa kud se kreće ovaj "auto"?
Šta bi ja kao trebao znat vozit?
Nemam love za pivu kamoli za položit
Ma k vragu i svemu, nek sam ide.
I tako ja napredujem po ovom putu
Imam rezervaciju bit sam u kutu
Ništa pa tako ni život ne rješavam u prvom šutu
Skretanjem za Bjelovar valjda će mi rješit muku.
Bjeli grade, što li skrivaš
Mjesto za još jednog mizernog gada valjda imaš
Jun 22, 2018
Jun 22, 2018 at 2:04 PM UTC
osetim
tek ponekad
prisustvo tvoje u ovoj sobi
i ukus
gorka si
Apr 27, 2015
Apr 27, 2015 at 2:15 PM UTC