"koliko" poems
Miris ukoričenih stranica:
Poznat prizor raširenih ruku.
Ona sjedi.
Mirna. Pogleda uperena u neke daleke svjetove.
Gdje li je sada - tek siluete odaju
(Uživa li istinski?)
Krivulja u kutu usana,
odsjaj sunca u lutajućim očima.
More! Njemu putuje, znam.
Ona sretna je - sluti dom.
U njenim očima ustaju valovi,
morske mijene igraju u pogledu:
plima i oseka izmjenjuju se
na pučini njezinih snova.
Vječno sniva o modroj svakodnevici,
o slanim jutrima i čarobno crvenim zalascima.
Iz sna budi je vlak na trećem peronu.
Uz dubok udah spoznaje da ovuda
galebovi ne lijeću, vode slane nisu niti
srce na mjestu počiva.
(Što sve uzdah neće skriti)
No krivulja ne jenjava.
Snovi tek su vremenom udaljeni!
A čitav svijet pogled je daleko.
Ona lijepa je dok prebire po slovima
radošću djeteta koje putuje.
Bože, koliko života u jednom kupeu!
Jun 9, 2015
Jun 9, 2015 at 2:29 AM UTC
Koliko dugo neprimjetno lutaš
prljavim rijekama zla?
Darovana krila gube ti svrhu;
zašto se bojiš poletjeti?
Otvori oči - rekla sam ti nježno,
puno toga ne primjećuješ.
A ti tvrdoglavo zatvorio si dušu
i toneš u psihotičan san.
Iluzija...
Vrijeme prolazi...
Srca su nam prazna pustinja
Gladna ljubavi vičem bez glasa
tebi što ne čuješ i ne vidiš.
Probudi se anđele nezasitne utjehe!
Otvori se dvama morima plavim.
Slijep pored zdravih očiju živiš,
ubijen od strane vlastitog prijatelja.
Probudi se, preklinjem!
Ne želim da toneš u vječni san.
Tihi glas šapuće ti na uho:
Vrijeme prolazi...
Jun 27, 2015
Jun 27, 2015 at 3:39 PM UTC
gospodo
molim vas vratite mi moje oči
moje lepe okrugle crne oči
oči koje su ponekad
nemirno znale da pogledaju vaše kćeri oči koje osmeh da sakriju nisu znale
i dok su treptale na kapke tajne pisale su
oči moje nesvakidašnje
gospodo
preklinjem vas vratite mi moje oči
putem njih vi ništa nećete videti
nećete moći da ih otvorite
jer ni ne slutite koliko srce vam je za to potrebno
znam vi imate nož ali meni nećete njime nauditi
kćeri vaše će on blistavošću svojom oslepiti
stoga gospodo
molim vas vratite mi moje oči
Apr 27, 2015
Apr 27, 2015 at 5:04 PM UTC
Koliko se puta moram uključiti u sustav i razoriti ga da bi dostigao neutralnost?
Jesam li ja sustav koji trebam razoriti?
Postoji li razlika između mene i svega oko mene?
Ako razorim sebe možda ću i svijet razoriti.
A onda se mogu ponovno roditi. Kao drugi sustav koji ima drugi zadatak. Jer moji je zadatak da razorim.
Mržnja, istinska mržnja dolazi iz ljubavi. Kao i potreba za osvetom. Možda mogu... i u ovom svijetu koji je lakše razoriti nego voliti..
Apr 15, 2018
Apr 15, 2018 at 12:13 PM UTC