"koje" poems
Miris ukoričenih stranica:
Poznat prizor raširenih ruku.
Ona sjedi.
Mirna. Pogleda uperena u neke daleke svjetove.
Gdje li je sada - tek siluete odaju
(Uživa li istinski?)
Krivulja u kutu usana,
odsjaj sunca u lutajućim očima.
More! Njemu putuje, znam.
Ona sretna je - sluti dom.
U njenim očima ustaju valovi,
morske mijene igraju u pogledu:
plima i oseka izmjenjuju se
na pučini njezinih snova.
Vječno sniva o modroj svakodnevici,
o slanim jutrima i čarobno crvenim zalascima.
Iz sna budi je vlak na trećem peronu.
Uz dubok udah spoznaje da ovuda
galebovi ne lijeću, vode slane nisu niti
srce na mjestu počiva.
(Što sve uzdah neće skriti)
No krivulja ne jenjava.
Snovi tek su vremenom udaljeni!
A čitav svijet pogled je daleko.
Ona lijepa je dok prebire po slovima
radošću djeteta koje putuje.
Bože, koliko života u jednom kupeu!
Jun 9, 2015
Jun 9, 2015 at 2:29 AM UTC
taj moj dragi,
što mi nije kao niko na ovome svetu
kada nađem se u snovima prejedem se slatkišima, tovarim čokoladice i bombone i šarene kremove da bih ćutala
ako se ušećeri poješce ga ljubičaste mušice, pomislih
pa se tako bojim još po koje krilatice, kao recimo aviona ili šarene lastavice
a ja kad-kad kratko i nespretno letim
punim se kamenjem i betonom
a praznim groznicom mednom
kada ruke ko dve reke ispoliva, useče oko mojih ko klavir rebara
pa mi se zbunjene pčele sele kroz čelo i telo celo
traži se nešto od kruške slađe
tu na usnama izvor namiguje
pa taj se, putnik čarobnjak
samnom ko lipa njiše
zimu šapatom pretvara u igru pustinjskog vetra
otvori oči i eto ga more
od koje li je on vrste?
za ogolićenu dušu odelo,
što lanenog kroja cvrstinu krije
nabori nemira i divljine
beskraj užarene širine
šavovi boje sunca
broje tugu nedostižnu
sa njim je toplo
sa njim je ritam najsjajnije zvezde
Jun 15, 2015
Jun 15, 2015 at 3:28 PM UTC
gospodo
molim vas vratite mi moje oči
moje lepe okrugle crne oči
oči koje su ponekad
nemirno znale da pogledaju vaše kćeri oči koje osmeh da sakriju nisu znale
i dok su treptale na kapke tajne pisale su
oči moje nesvakidašnje
gospodo
preklinjem vas vratite mi moje oči
putem njih vi ništa nećete videti
nećete moći da ih otvorite
jer ni ne slutite koliko srce vam je za to potrebno
znam vi imate nož ali meni nećete njime nauditi
kćeri vaše će on blistavošću svojom oslepiti
stoga gospodo
molim vas vratite mi moje oči
Apr 27, 2015
Apr 27, 2015 at 5:04 PM UTC
daleka su duboka mora u nama
o srčane obale udaraju talasi samoće
na hladnim se vetrovima njišemo
suvi su naši pogledi u tami
zimsko nas nebo posmatra
hodamo nemim ulicama noći
u nama ledeni bregovi plove
pričaš mi o snegovima koji su tvoje gradili
pričam ti o brodovima koje su moji potopili
u glasu su nam zarobljeni snovi nedosanjani
u grlu nam se guše reči nedovršene
neostvareni zagrljaji plaču između nas
u kasno svitanje rastaju se naši strahovi
među senkama spava tanani sudar usana
u novom jutru ostaju isti sami svetovi
tvoj
i
moj
Jan 2, 2019
Jan 2, 2019 at 10:50 AM UTC
Ljubav. Šta je to? Večita tema čoveka u matriksu života. I zato je često teško pronaći reči da se opiše, jer je pravih reči malo. To je... Energija koja pokreće svaki atom na planeti Zemlji. Čudo koje se dogodi kada se najmanje nadamo. Posebna grana umetnosti. Šesto čulo. To je hiljadu godina u jednom trenu, grom u jednom dodiru, čitava kjniga u jednoj reči. Bezbroj trenutaka kojih nikada nije dovoljno ili previše. To je jedino rešenje za problem egzistencije čoveka. Potreba za ljubavlju može biti neurotička, sadistička i mazohistička i samim tim ljubav se može pružiti i pokazivati na mnoge načine prema mnogim stvarima. Putevi ljubavi su nepredvidivi i možda nas baš u trenutku slučajnog pogleda pogodi Amorova strelica i tada osetimo onaj čudan osećaj u stomaku. Posle tog događaja svet gledamo kroz ružičaste naočare i realnost nam je samo u dnu malog mozga. Živimo u oblacima i nijedna prepreka nije toliko velika da nas može zaustaviti na putu ka ostvarenju zelje za ljubavlju.
Nov 8, 2019
Nov 8, 2019 at 3:47 PM UTC
čengele odasvuda vise
mračne kuke srednjeg veka
čupajući žitno seme
od srca što ostalo
kroz zamandaljeno okno
prozora od suza
cure potoci katrana
šarke korodiraju
oštar avet-zvuk
kad metal metal jede
etarskom kiselinom
sagoreva uvo
guje mrke
koje oganj i nebesa spajaju
nozdrve prenatrpaše
čemer čemera čemernog
pocepao grlo
Apr 27, 2015
Apr 27, 2015 at 1:00 PM UTC
Sve počne kada nastupi tišina. Kada prestane svo šuškanje, lupkanje, svi koraci i kikot. Kada ostanem sama u svojoj sobi, u kojoj je jedini izvor svetlosti sveća sa mirisom vanile.
Tada, dok ležim pokrivena omiljenim mekanim ćebetom koje mi je poklonila baka još kada sam bila mala, tok misli me vodi u svetove za koje nisam ni znala da postoje. Ne osećam težinu svog tela, ne vidim više ni svetlost sveće. Veoma je slično snovima, ali ipak ne sanjam.
Odjednom, srce mi jače kuca, disanje mi se ubrzava i iz mira me izbacuju misli, koje sada ne teku, već jure kao da se takmiče koja će pre da dopre do mene. Nekim danima su to misli koje izgledaju kao polje maslačaka u proleće, obasjano suncem, u kom se čuje samo cvrkut ptica i moj smeh. Sa druge strane, moje misli mogu da izgledaju i kao sklop svih prirodnih nepogoda. Tada sklupčana sedim u uglu svog uma, osetim vrelinu požara i čujem grmljavinu, ali ne vidim ni prst pred okom.
Mada, kao što ništa u životu nije crno-belo, nisu ni moje misli. Uvek postoji taj međuprostor, to šarenilo ili ponekad samo praznina. Mnogo puta mi se desilo da uđem u svoj um i da on izgleda kao beskonačno bela soba puna pitanja. Koja pitanja se nalaze na beskonačno belom zidu vašeg uma?
Oct 10, 2020
Oct 10, 2020 at 7:27 AM UTC