daleka su duboka mora u nama
o srčane obale udaraju talasi samoće
na hladnim se vetrovima njišemo
suvi su naši pogledi u tami
zimsko nas nebo posmatra
hodamo nemim ulicama noći
u nama ledeni bregovi plove
pričaš mi o snegovima koji su tvoje gradili
pričam ti o brodovima koje su moji potopili

u glasu su nam zarobljeni snovi nedosanjani
u grlu nam se guše reči nedovršene
neostvareni zagrljaji plaču između nas

u kasno svitanje rastaju se naši strahovi
među senkama spava tanani sudar usana
u novom jutru ostaju isti sami svetovi
tvoj
i
moj

Sunce nas obasjava
proljetna idila vlada.
Mirisi poljskoga cvijeća
baš na ljubav podsjeća.
Pod ovim plavim nebom
ja i ti hodamo livadom
poljubac poklanjamo jedno drugom.
Darujem ti crveni mak
poklanjaš mi smješak
kažeš mi da sam ti baš sladak.
Donesem ti maslačak
otpušeš mu cvjetove.
Zatvoriš oči
i zaželiš želju
ovu nedjelju
da naš život provedemo
u sreći i veselju.

Stjepan Orlić