Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
Jo Organiza Mar 2021
Tam-is niyang paghiyom ang nagahatag kanako’g
kalagsik hangtud sa kahangturan.    


Gahum! O Gahum! Nga dalagita sama sa nagbagang kalayo sa kabatan-onan    
‘Di mapalong kon agi-an man sa mug-ot nga panganod o uwan,    
Sama sa usa ka punoan, aduna siyay gibarugan,    
‘Di matarog ug matangtang bisan igka pila mo pang tayhupan,    
Kini jud mga dalagita, kusog magpapitik sa dughan    
Ma-anaa man sa luyo o sa atbang, mahutdan gayod ka’g hangin bisag wala gadagan    
Ug in-ani ka-cool ang nag-inusarang dalagita nga akong gipanguyaban.    


Sa mga pulong nga akong gihandum sa kagabhi-ong itum  
Sama sa mga words nga akong gihandum, aduna kini gahum     
Words ug mga pulong, mabutang man sa taas o sa silong, kini tanan kay akong sagolon    
Mag-iningles man o sa ma-bisaya, gugma lang sa gahum nga babae akong maangkon      
She is undeniably adorable murag, life in cotton      
Babaeng angayan bisag unsa pa iyang sul-oton     
Kay aduna siyay own things nga maka-empower sa iyang kaugalingon.    




She’s an epitome of an empowered woman that looks at you with unbothered recognition;    
Like a walking sculpture beyond the measure of imagination and description.    
Her mind is filled with wonders, and her heart is a slate;    
born to be herself and not to solely procreate    
A capable woman that hits like a note    
A note that is enough to float your melodic boat    
One that accepts you even if you look like a goat.    


Sa nagtuyok-tuyok na mga pulong na gipuga sa akong utok    
Anaa pa sa akong mind, ug ni-retain, ang pahigugma niyang pagtutok,    
Aduna puy times nga musuol ang iyang katok,    
Pero bisag unsa kagahi ang iyahang dughan, naa juy times nga kini kay humok    
Samot na sa times nga ako maghinuktok    
samtang ikaw nalunod sa tam-is **** paghinanok    
Paghigugma ko kanimo sama sa usa ka ubo, kusog muugbok.    


Sama sa usa ka lyrics sa usa ka song,    
Di malipong ug paminaw sa naglatagaw kong mga pulong    
Ako mubalik ug Iningles para ikaw na naminaw;    
makakita pa ug preskong  silaw sa adlaw.    
Aduna napud ko pabalik, padulong na mag-iningles ug balik    
Sa hunahuna ako nalumos, pero dughan ko pa kay abtik    
Samot na ug ikaw ang mutunga, mupadayon kini ug pitik.    



An empowered woman, An empowered woman!    
Balak kong gitagik, kunus-a paman ni mahuman,    
Ay, ‘way kurat! Padulong nani sa katapusan,    
So fret not and relax! Higopi sa ug kape kay naa nata dapit sa katapusan    
To sum it all up, she is an empowered woman    
She is someone that believes nga aduna siyay padulngan.    
‘Di matarog bisag igka pila mo pa ihuyog.
Balak- A Bisaya Poem.
Twitter: @drunk_rakista
Jo Organiza Jan 2021
Nagbaga nga kalayo sa atong kabatan-onan.
'di mapalong kon agi-an man sa mug-ot nga panganod ug uwan,
sama sa usa ka punoan nga aduna'y gibarugan,
'di matarug ug matangtang bisag kapila mo pang tayhupan.
Tayhupi ug hangin ang gabaga
nga uling sa imong kasingkasing.

Busa, pukawa ang nagbaga nga kalayo sa imong dughan
ug lihoki nag sugod ang mga gi-amgo **** damgo.

Twitter: @drunk_rakista
Balak - A Bisaya Poem.
Jo Organiza Jan 2020
Nagpatunga sa dalan sa lingin na bulan,
akong mga damgo ug kasakit, aduna paba'y maabtan?
Paminawa'g dawata kining usa ka basong puno sa mga pulong,
mga pulong nga suod ug gumikan sa'kong dughan
Dayun iyarok ug kadali kay yab-an pa tika'g lain
ihipos ang mga panunduman ug ibilin na sa daplin
diri sa inumanan ako nag inusara ug tambay’g pahayahay,
Ang inom, mao ba gayod kini ang tinuod kong kalipay?
‘wa pa nahuwasan, ug diri sa lamesa ako mupahuway
dughang puno sa kasakit na diri sa eskinita nagpahupay,
kay ang pinalangga kong inday aduna  nay laing kalipay
siya kay sama sa usa ka bituon,
dili maabtan ug lisod kab-uton.
Bituong nagpaduyog sa laing kamot
‘Di na  makuha'g balik bisag unsaon ug paningkamot.

Birahon ko nalang pabalik ang akong mga damgo ug magpadayon,

dawaton ko nalang na wala na ka sa akoang kaugmaon.
Balak - A Bisaya Poem.
Twitter: @JoRaika
abog sa yawa
Jo Organiza Sep 2019
Ako aduna’y pangutana

Ikaw ba kay nagpakabana?

Kahibalo naman ko sa imong tubag,

‘Di na jud diay madala ug lubag?


Mura bituon sa kalangitan

Taas kaayo ka, ‘di jud maabtan

Kung aduna ko'y pako aron makalupad,

Makasturya pa ba ka o makabalibad?
Bisayang Balak
Balak Sa Gugma
Maoy sa ta boss.
Twitter: @JoRaika
Jo Organiza Sep 2019
Paglalang ra daw sa'kong hunahuna,
Ang bugnaw na kakulba ni gakos sa'kong tutunlan,
Ako gayod kahibalo na naa sila sa atong kalibutan,
Sa hayag na bulan, ug sa bugnaw na mga dalan,
aduna'y tiguwang naghuwat kanako sa atbang,
siya kay niduol ug nangayo sa akong pangalan,
nisuway ko'g dagan, ug ako'y nakuratan; gikuptan,
'di kalihok ug 'di kadagan, wa nako kaibaw asa akong padulngan,
pero ingon sila, paglalang ra daw sa'kong hunahuna,
nag bulong sa akoa ang mga taligsik,
sa dihang nikusog ang dalugdog,
akong panit namugnaw, ug akong mga balahibo nitindog,
Ingon si mama,
limbong ra daw kini ug paglalang sa'kong hunahuna.
Balak- A Bisaya Poem.
Twitter: @JoRaika
wizmorrison Jul 2019
Sauna bata pako
Wa pa koy kahibalo,
Bisag lamok di patugpahan
Kay lagi pinangga man.

Nagdako kong hapsay
Malipayon kanunay
Kay aduna may
Naghigugmang tinud-anay.

Nagsubay mis saktong dalan
Kay kami saktong gitun-an,
Bisag si Mama dako nag baba
Kay kami badlungon man.

O pobre tood mi
Wa ko man na mahayi,
Dos ray balon nga ni human
Ko's hayskul ug elementary.

Pero bisan pa niana
Saludo ko nimo Pa,
Magtarong kog skwela
Para malipay **** mama.

Butang-butangan man ko
Di lagi ko paapekto
Magpakahilom sa ko
Kay wala pa ko sa pwesto.

Kay imo kong gipa skwela
Nipalayo ka sa amoa,
Naningpalad sa laing dapit
Sa desyerto na sangit.

Bisag layo ka kanamo
Murag duol ra ka kaayo,
Mura kag bituon
Nga gustong abuton.

Pa, kay layo man ka
Wa koy laing magasa
Basaha lang unya ni,
Happy father's day!
Bisaya Poems for a Father's Day.
Jo Organiza Nov 2019
Pila ka kagabhi-on ang mga nilabay,
Dughang natagak na gibalik ug tapok
sama sa mga sanina sa ukay-ukay;
gilibutan sa kahibulongan ug katingalaan,
nangitag bubong na akong masandigan;
nangitag mga pulong na arun akong madula-dulaan.
Utok na sige'g kahinuktok,
aduna ba'y buwak na wala'y tunok na makatusok?
Puno sa mga pangutana,
apan kini wala nimo tubaga.

Maaghop na pagduyan sa hangin,
Mangatik diay ang mga buwak?
sama sa usa ka tunokon na buwak;
mga tam-is na labtik sa ilang mga dila,
nagpagawas ug hapsay na mga sturya,
sama sa mga linya sa usa ka salida.
Twitter: @JoRaika
Jo Organiza Sep 2019
Ikaw ang bugtong babaye na akong gipanguyaban,

Apan ako nalang sad kini gipugngan,

Kay dili ako ang pusta sa imong mga ginikanan,

Inig hapak sa oras sa tungang gabii,

Paghulat sa gawas, aduna ako'y ganahan isulti,

Ug ipahayag akong ginakumkum na mga balak,

Sa kamingaw ug kangitngit sa gabii,

Ipaabot tanan ang gusto natong ipangsulti,

Kitang duha magdungan ug tagak,

wa'y pulos atong hinilakay ug hagakhak,

Kining akong balak alang lang gyud kanimo,

Apan kung ako kita'y masakpan sa mama nimo,

Magbulag ta,

kay wa ta'y mahimo kung 'di magdamgo.
Tungkol kini sa lalake na nangandoy sa usa ka babaye,
apan wala siya kini sugti sa ginikanan sa babaye.

No personal chuchu involved ha HAHAHAHASHA
Llegará un día en que la raza humana
Se habrá secado como planta vana,
Y el viejo sol en el espacio sea
Carbón inútil de apagada tea.
Llegará un día en que el enfriado mundo
Será un silencio lúgubre y profundo:
Una gran sombra rodeará la esfera
Donde no volverá la primavera;
La tierra muerta, como un ojo ciego,
Seguirá andando siempre sin sosiego,
Pero en la sombra, a tientas, solitaria,
Sin un canto, ni un ¡ay!, ni una plegaria.
Sola, con sus criaturas preferidas
En el seno cansadas y dormidas.
(Madre que marcha aún con el veneno
de los hijos ya muertos en el seno.)
Ni una ciudad de pie... Ruinas y escombros
Soportará sobre los muertos hombros.
Desde allí arriba, negra la montaña
La mirará con expresión huraña.
Acaso el mar no será más que un duro
Bloque de hielo, como todo oscuro.
Y así, angustiado en su dureza, a solas
Soñará con sus buques y sus olas,
Y pasará los años en acecho
De un solo barco que le surque el pecho.
Y allá, donde la tierra se le aduna,
Ensoñará la playa con la luna,
Y ya nada tendrá más que el deseo,
Pues la luna será otro mausoleo.
En vano querrá el bloque mover bocas
Para tragar los hombres, y las rocas
Oír sobre ellas el horrendo grito
Del náufrago clamando al infinito:
Ya nada quedará; de polo a polo
Lo habrá barrido todo un viento solo:
Voluptuosas moradas de latinos
Y míseros refugios de beduinos;
Oscuras cuevas de los esquimales
Y finas y lujosas catedrales;
Y negros, y amarillos y cobrizos,
Y blancos y malayos y mestizos

Se mirarán entonces bajo tierra
Pidiéndose perdón por tanta guerra.
De las manos tomados, la redonda
Tierra, circundarán en una ronda.
Y gemirán en coro de lamentos:
¡Oh cuántos vanos, torpes sufrimientos!
-La tierra era un jardín lleno de rosas
Y lleno de ciudades primorosas;
-Se recostaban sobre ríos unas,
Otras sobre los bosques y lagunas.
-Entre ellas se tendían finos rieles,
Que eran a modo de esperanzas fieles,
-Y florecía el campo, y todo era
Risueño y fresco como una pradera;
-Y en vez de comprender, puñal en mano
Estábamos, hermano contra hermano;
-Calumniábanse entre ellas las mujeres
Y poblaban el mundo mercaderes;
-Íbamos todos contra el que era bueno
A cargarlo de lodo y de veneno...
-Y ahora, blancos huesos, la redonda
Tierra rodeamos en hermana ronda.
-Y de la humana, nuestra llamarada,
¡Sobre la tierra en pie no queda nada!

Pero quién sabe si una estatua muda
De pie no quede aún sola y desnuda.
Y así, surcando por las sombras, sea
El último refugio de la idea.
El último refugio de la forma
Que quiso definir de Dios la norma
Y que, aplastada por su sutileza,
Sin entenderla, dio con la belleza.
Y alguna dulce, cariñosa estrella,
Preguntará tal vez: ¿Quién es aquélla?
¿Quién es esa mujer que así se atreve,
Sola, en el mundo muerto que se mueve?
Y la amará por celestial instinto
Hasta que caiga al fin desde su plinto.
Y acaso un día, por piedad sin nombre
Hacia esta pobre tierra y hacia el hombre,
La luz de un sol que viaje pasajero
Vuelva a incendiarla en su fulgor primero,
Y le insinúe: Oh fatigada esfera:
¡Sueña un momento con la primavera!
-Absórbeme un instante: soy el alma
Universal que muda y no se calma...

¡Cómo se moverán bajo la tierra
Aquellos muertos que su seno encierra!

¡Cómo pujando hacia la luz divina
Querrán volar al que los ilumina!
Mas será en vano que los muertos ojos
Pretendan alcanzar los rayos rojos.
¡En vano! ¡En vano!... ¡Demasiado espesas
Serán las capas, ay, sobre sus huesas!...
Amontonados todos y vencidos,
Ya no podrán dejar los viejos nidos,
Y al llamado del astro pasajero,
Ningún hombre podrá gritar: ¡Yo quiero!...
Jo Organiza Jan 2020
Mapalong man ang adlaw ug bulan,
sa ngitngit nga dalan nga atoang gilaktan
paglaom ko'y aduna paba'y maabtan?
Inday, ablihi pud nang dughan mo.
Ngano ba ang mga hulagway nato imohang gisalikway?
Yo **** versos en rima terciana
-cosa es pecado de adolescencia-
ansí como versos trabados de cienscia
retórica: asaz cosa vana!

Agora, mis versos...: bufón tarambana
aduna el capricho con la impertinencia,
los ritmos asorda, las rimas silencia...
Son cantos de tana: diz la gente llana...

La rana musica de timbre nasal
e irónico. Oh músicas plagadas de duro
encanto, suaves disonancias, límpidos desacordes!

La gente llana diz que suena mal...
Yo **** versos en rimas sabias en tiempo antefuturo:
y estoy harto de tal simpleza hasta los bordes!
Honda, inmóvil, letárgica laguna
que semeja el sepulcro de la luna,
se tiende hasta el ilímite horizonte,
y a la tristeza vesperal se aduna
un viento de ultramar y de ultramonte.
Cantan en el crepúsculo
y un leve son de esquila
vuela en el éter trémulo.

Que mi rumor se extinga blando, tenue,
ola en onda, onda en pompa, pompa en iris,
como vágulo aroma en la memoria;
y me reintegre a la epopeya trunca
en la ciudad de nieblas de mi gloria.
Cantan en el crepúsculo. ¡Armonía!

Y que olvide la brega transitoria,
y el no ser más -y el no ser menos nunca-,
del hilo de oro del collar del día.
¡Armonía! ¡Armonía!

Y el ancla suelte a místicas regiones,
no humano ya mi desear: divino
mi poseer,
mientras en el desmayo del crepúsculo
rueda sobre los ásperos terrones
el carro del campesino,
y fulgura, real, tras el velo de mis lágrimas,
erigida por mi dolor con el mármol de mi poesía
-¡y mía, mía, mía!-
mi nebúlea azulina Acuarimántima.
¡Armonía! ¡Armonía!
Ar El Cee Mar 2018
Pagka pait huna-hunaon. Ang tawo nga imong kalipay, imong kasakit raman sad diay. Sa mga panahon nga nanglabay nabati ko ang dli ta magkasinabtanay kay ikaw aduna nay laing gihigugma apan ako, ikaw diri kanako nag inusara ra. Maong ako mo babye na kay alkansi ko aning kahimtanga.
stranger Jun 2022
Tata îmi spune ca mi se atrofiază mușchii în mâna stângă
Așa că,
De noaptea ielelor nu o să mă mai mișc, o să-mi adoarmă corpul -lasă-mă să cad și nu mă mai aduna!
O să las ura ielelor să mă umple, să mă poarte cu solstițiul departe.
Tata tot îmi spune eu îmi dau urechile să le ia ielele, să le ia ielele.
Le dau lor corpul meu care zdruncină gânduri și suferințe,
Le dau lor venele și sângele care car alene globule, vise și cântece pentru sânziene.
Le voi da lor dragostea ce ți-o port, s-o ducă departe, să calce marea în picioare cu ea, să-i înflorească valurile vara ca să înghită țărmul toamna cu dragostea mea -o s-o dau lor, o s-o dau ielelor.
Le voi da cuvintele scrise și nespuse să le lase închise în codrii, să le ardă în focurile culmii.
Le voi da lor tot, vă dau tot ielelor!

Corpul ăsta rupt de timp și atât de tânăr, luați-l ielelor și făceți-vă lume
O coastă zâmbet pentru voi, ielelor!
Ochiul meu pentru cruzime, onorați-l ielelor!
Eu vasul pentru ura voastră, voi aduceți-mă de îndată acasă.

Dragostea asta pentru nimeni și pentru tot,
Luați-o voi ielelor!
Lichiditatea ei pusă în sticlă- poate hrăni pământul cât mor
Fulgeră și tună în mine timpul nerămas pentru dragoste, sânzienelor vă implor luați-o și ascundeți-o.

Mintea aceasta marmură de alamă, o povară pentru mine rogu-vă de-o aruncați.
Sau de-o păstrați ielelor, puneți-o la rece, să nu mai plece, să nu mai sufere.
Fie-vă sânge și sabie de-o luați.

Ielelor de noaptea voastră eu vă dau tot ce sunt eu,
Gură. Aer. Plămâni.
Șoapte. Atingeri. Înghițituri.
Mâini. Vorbe. Visuri.
Genunchi. Coate. Ocolișuri.
Ochi. Lacrimi. Sânge. și Podișuri.
Luați ce puteți duce și acolo unde mergeți, acolo să le distrugeți.
iele may your night rule!
Dagli atrii muscosi, dai fori cadenti,
Dai boschi, dall'**** fucine stridenti,
Dai solchi bagnati di servo sudor,
Un volgo disperso repente si desta;
Intende l'orecchio, solleva la testa
Percosso da novo crescente romor.
Dai guardi dubbiosi, dai pavidi volti,
Qual raggio di sole da nuvoli folti,
Traluce de' padri la fiera virtù:
Ne' guardi, ne' volti, confuso ed incerto
Si mesce e discorda lo spregio sofferto
Col misero orgoglio d'un tempo che fu.
S'aduna voglioso, si sperde tremante,
Per torti sentieri, con passo vagante,
Fra tema e desire, s'avanza e ristà;
E adocchia e rimira scorata e confusa
De' crudi signori la turba diffusa,
Che fugge dai brandi, che sosta non ha.
Ansanti li vede, quai trepide fere,
Irsuti per tema le fulve criniere,
Le note latebre del covo cercar;
E quivi, deposta l'usata minaccia,
Le donne superbe, con pallida faccia,
I figli pensosi pensose guatar.
E sopra i fuggenti, con avido brando,
Quai cani disciolti, correndo, frugando,
Da ritta, da manca, guerrieri venir:
Li vede, e rapito d'ignoto contento,
Con l'agile speme precorre l'evento,
E sogna la fine del duro servir.
Udite! Quei forti che tengono il campo,
Che ai vostri tiranni precludon lo scampo,
Son giunti da lunge, per aspri sentier:
Sospeser le gioie dei prandi festosi,
Assursero in fretta dai blandi riposi,
Chiamati repente da squillo guerrier.
Lasciar nelle sale del tetto natio
Le donne accorate, tornanti all'addio,
A preghi e consigli che il pianto troncò:
Han carca la fronte de' pesti cimieri,
Han poste le selle sui bruni corsieri,
Volaron sul ponte che cupo sonò.
A torme, di terra passarono in terra,
Cantando giulive canzoni di guerra,
Ma i dolci castelli pensando nel cor:
Per valli petrose, per balzi dirotti,
Vegliaron nell'arme le gelide notti,
Membrando i fidati colloqui d'amor.
Gli oscuri perigli di stanze incresciose,
Per greppi senz'orma le corse affannose,
Il rigido impero, le fami durâr;
Si vider le lance calate sui petti,
A canto agli scudi, rasente agli elmetti,
Udiron le frecce fischiando volar.
E il premio sperato, promesso a quei forti,
Sarebbe, o delusi, rivolger le sorti,
D'un volgo straniero por fine al dolor?
Tornate alle vostre superbe ruine,
All'opere imbelli dell'**** officine,
Ai solchi bagnati di servo sudor.
Il forte si mesce col vinto nemico,
Col novo signore rimane l'antico;
L'un popolo e l'altro sul collo vi sta.
Dividono i servi, dividon gli armenti;
Si posano insieme sui campi cruenti
D'un volgo disperso che nome non ha.

— The End —